beats by dre cheap

Samo da korone vise ne bude...

Zivot jedne medcinske sestre se pretvorio u uzi krug kretanja. Od posla do kuce. Po potrebi odem do prodavnice da kupim nesto hrane i sapun za pranje. Samo sto mi treba. 

Toliko sam umorna poslije radnog dana da sam postala bezvoljna i masim svaka desavanja, ako ima desavanja jos uvijek, u gradu.

Ne izlazim.
Ne osjecam se dobro kad sam medu ljudima.
Jer ljudi ovdje ne mare. Niko gotovo ne nosi masku i ne drzi distancu.


Ponekad se osjecam kao ratnik na prvoj liniji koji ceka da mu donesu pismo da je ugovor o primirju potpisan, pa da se moze vratiti svojoj kuci i nastaviti normalno da zivi. A negdje duboko u sebi zna da to normalno nece vise biti isto.

Kod brata, iako je preselio u novi stan,  nisam bila vise od pola godine.
Iskomplikovalo se. Pokrajinske granice su bile zatvorene u jednom trenu.
Kad sam ja bila slobodna, on je bio u samoizolaciji, a onda obrnuto. Fale mi nase price. Nije isto preko kamera i uzivo s nekim pricati.
Ali opet, zivi i zdravi smo. Bice nekako.


Danas je, ipak, bilo drugacije. Kao i svaki drugi cetvrtak.
Danas sam bila prava politicarka i isla na pravu pravcatu sjednicu.
Ovo je jedini organ u opstini koji ne moze da drzi sjednice putem interneta.
Lijepo sam se obukla. Nasminkala. Kosu plavu rascesljala.
Stavila onu crnu masku sa natpisom I'm Actually Smiling, koju sam kupila u Bosni.

Po povratku kuci pjevusila sam Balasevica samo da rata ne bude, ovaj samo da korone ne bude...

Sutra, ponovo na prvu liniju.
Hoce, proci ce i ovo.

A da, odlucila da otkazem prodaju kuce za proljece. Dok se ovo malo smiri.



U urbanoj sahari života
http://maya.blogger.ba
26/11/2020 20:49