beats by dre cheap

Smijale smo se, a neki drugi bi plakali...

Uvijek sam se pitala kako se osjećaju ljudi kad im doktor kaže da im je ostalo oko godinu dana života i da lijeka nema.
Odgovor je prazno.
Saznala sam ja to davno. Ta
čnije prije 5 godina. Kad je moj otac dobio takvu diagnozu. Poslije sam isto proživjela sa svojom mamom.
Pregazilo me.
Ove sedmice bila prevoditeljka jednom doktoru koji je
čitao istu dijagnozu čovjeku iz Mostara.

Ovaj život je iluzija.
Praznina.

Godina dana. A odkud sad neko zna da ga neće kamion na ulici pokupiti da tu bude KRAJ? U svakom trenutku nešto nas može odpuhnuti, kao list u jesen s drveća...

I kako bih se ja nosila sa svim tim da mi isto dijagnoziraju?!
Spakovali bih se i nestala u nekom nepoznatom pravcu.
A mo
žda i ne bih...

Nazvala me prijateljica neki dan.
Kažu - imala je infrakt. Naravno ne slaže se sa tom činjenicom jer pobogu, pa ne sjeća se nikakvog infarkta. Rekla sam joj da to dođe s godinama, nakon 40-e infarkt i alzheimer idu ruku pod ruku. Smijale smo se.
Prisjetile smo se i one moje operacije grla i godina života koje izgubiš nervirajući se oko nalaza. Najviše sam mislila na svoje dijete koje bi ostalo bez majke.

Rekla sam joj i za Johanu koja se oporavlja od raka dojke i raduje se opet životu.
Počela je i raditi.
Show must go on...


Sve kad zbrojim i oduzmem mogu samo da zaklju
čim ovo;
Moja nova dijagnoza je "ugodna" u odnosu na sve ovo oko mene.
Godinu dana odmora je i meni doktor odredio.

Smijale se... eh da.

Godina dana.
Počinjemo od sutra...sve iznova.
Rehabilitacija.
Zvuči kao ono od sutra na dijetu.
Smijale se...
Iskreno, sve je ovo...
Sranje.
Ovaj život je...
i opet smijeh.
Bolje i to nego plakati.

U urbanoj sahari života
http://maya.blogger.ba
13/02/2018 22:47