28.04.2018.

Rođendan


Rođendan mi je. Godine su mi.

Bitan datum.
Sve nešto planiram i taman sve izračunam i proračunam da ću stići do ovog ili onog datuma, sve sa crvenom vrpcom i šampanjcem i svečanim otvaranjem ali onda se desi trenutak.



Dodir ruke, zvuk nečijeg smijeha, miris kore drveta, dašak vjetra ili prve kapi kiše tog dana, prvi susret pogledima, pahulje snijega iz vječnosti sivog neba iznad Helsinkija, odsjaj zrake sunca na mirnoj vodi Sane prošlog ljeta. Pamtim i izdvajam takove trenutke po prepoznavanju mene same u njima i s njima. To su trenuci bez opipljivih sjećanja ali su mi ponekad promijenili život i potvrdili moje postojanje. Pomogli su mi  da ne promakne nezamijećeno i izgubljeno ono najbitnije među gomilom značajnih događaja i datuma.

Fotografija korisnika/ce Edina Bilajac. 

U međuvremenu i međuprostoru, naoko neovisno od svih htijenja i spoznaja ili učinjenih i propuštenih radnji, moja životna priča bi da završi izvan mene i mojih putokaza. Kao mutna mješavina bajke, mita i popularne kulture.
Stavljam tu mješavinu u svoju urbanu saharu života. Zatvaram hermetički. Da u tišini ishlapi u samu sebe.

Nevažno je, nevažno. Mantram godinama. Najradije bih rekla kako serem, ali eto, malo sam kao pristojna.

Čudan neki put putujem zadnjih par godina. Dobar je to put ali nije moj. Potiskivana i zgužvana od straha, zamotana u šamiju jedna davna želja je ponovo zablistala na dnu moje urbane sahare.

Dohvatila sam  određene godine kad više ne postoji opasnost da se realizuje nešto moje jer ne mogu  da zaboravim isto kao da nikad nije ni  bilo.
Eto..
Imam trenutak, imam
želju.

19.03.2018.

Na sjeveru nista novo



Proslo je mjesec dana odkako nisam ni slova napisala na ovom mjestu. U mjesec dana se desilo toliko toga, a opet nista tako veliko da bi se reklo da nije uobicajno. Jedan miran i obican zivot. To je ono sto sam oduvijek zeljela, pa sada uzivam. Konacno, nemam taj strah da ce se sutra desiti neko zlo. Znate, ja sam svaku svoju srecu doplom tugom platila.

U najsretnijoj zemlji na svijetu, kako kazu istrazivanja, ova bosanska porodica se vratila iz Francuske sa osjecajem da je svugdje lijepo ali da je doma najbolje. Pitam se, postaje li covjek drzavljanin neke zemlje kad istu stavi iznad svih drugih, kad pocne da je idealizira dok je uporeduje sa svim ostalim zemljama.

Vrijeme je ovdje hladnije nego obicno u ovo doba godine. Snijeg i led. Nikako mi se ne izlazi van. Sjedim, citam knjige i razmisljam. To mi je trebalo. Pocetkom aprila cu zapoceti ponovo da radim puno radno vrijeme, pa sada uzivam u ovim slobodnim trenutcima.

15.02.2018.

A zivot ide dalje...

Jucer je bio Dan prijatelja u Finskoj. Odnosno ono sto se kod nas slavi kao Dan zaljubljenih, to je ovdje prosireno na Dan prijateljstva.
Ovi skandinavci sve iskrive, kaze moj prijatelj iz Italije.
Dan sam provela na poslu u nekoj zurbi ali zaista sam se stigla i zahvaliti i pojesti kolac sa svojim radnim kolegama.
Imam tim. Ljudi sve daju od sebe da zavrse sve kako treba i na vrijeme.
Poslije posla sam otisla u drugi grad da pogledam tu premijernu predstavu Hadzibeg i da upoznam tog sarajevskog Hadzibega, odnosno Kemala.
Brzo smo pricali o svemu, a ponajvise o Sarajevu. O cemu bi drugom.
Ispricala sam mu kako me je jedna Zagrepcanka (nasa blogerka Gracias) navratila da zavolim Sarajevo. Smijao se.
Pitao me cime se bavi i od cega zivim...
Eh, za to mi je bilo potrebno malo vise vremena da objasnim.

Mislila sam da od danas idem na dijetu ali rekose mi da je Kineska Nova godina. Treba i to proslaviti. Sevap je jer koliko su se ljudi potruditi oko toga u ovom mom gradu. Ukrasne one lampe po ulici, priredba, zmaj, ona skulptura od leda, dobra klopa, vatromet..
Od sutra zdrav zivot, zvrnda mrnda i sve slikati..

A od nedelje sam u Francuskoj, u Nici.


Kuvahaun tulos haulle nizza

13.02.2018.

Smijale smo se, a neki drugi bi plakali...

Uvijek sam se pitala kako se osjećaju ljudi kad im doktor kaže da im je ostalo oko godinu dana života i da lijeka nema.
Odgovor je prazno.
Saznala sam ja to davno. Ta
čnije prije 5 godina. Kad je moj otac dobio takvu diagnozu. Poslije sam isto proživjela sa svojom mamom.
Pregazilo me.
Ove sedmice bila prevoditeljka jednom doktoru koji je
čitao istu dijagnozu čovjeku iz Mostara.

Ovaj život je iluzija.
Praznina.

Godina dana. A odkud sad neko zna da ga neće kamion na ulici pokupiti da tu bude KRAJ? U svakom trenutku nešto nas može odpuhnuti, kao list u jesen s drveća...

I kako bih se ja nosila sa svim tim da mi isto dijagnoziraju?!
Spakovali bih se i nestala u nekom nepoznatom pravcu.
A mo
žda i ne bih...

Nazvala me prijateljica neki dan.
Kažu - imala je infrakt. Naravno ne slaže se sa tom činjenicom jer pobogu, pa ne sjeća se nikakvog infarkta. Rekla sam joj da to dođe s godinama, nakon 40-e infarkt i alzheimer idu ruku pod ruku. Smijale smo se.
Prisjetile smo se i one moje operacije grla i godina života koje izgubiš nervirajući se oko nalaza. Najviše sam mislila na svoje dijete koje bi ostalo bez majke.

Rekla sam joj i za Johanu koja se oporavlja od raka dojke i raduje se opet životu.
Počela je i raditi.
Show must go on...


Sve kad zbrojim i oduzmem mogu samo da zaklju
čim ovo;
Moja nova dijagnoza je "ugodna" u odnosu na sve ovo oko mene.
Godinu dana odmora je i meni doktor odredio.

Smijale se... eh da.

Godina dana.
Počinjemo od sutra...sve iznova.
Rehabilitacija.
Zvuči kao ono od sutra na dijetu.
Smijale se...
Iskreno, sve je ovo...
Sranje.
Ovaj život je...
i opet smijeh.
Bolje i to nego plakati.

27.01.2018.

Mama...

Rijetko se žalim na udarce života jer si me ti naučila da plemeniti ljudi to ne rade.
Rekla si da hrabre žene svoje tuge šute.
Ti si uvijek bila nasmijana. Zbog tvoje vjere u bolje i pozitivnosti prosli smo najgore strahote rata. Tvoja ljubav me je naučila da mi je nebo granica. Prošlo je 3 godine kako te nama, a ja jos uvijek u mobitelu držim tvoj broj telefona i čekam da se ljudski rod uspostavi konekciji sa onim drugom stranom. Nazvala bih tada broj Moja Mama i rekla jos jednom da te volim.
Svaki dan mi falis sve vise draga moja lijepa...mama...
Vječni rahmet!

21.01.2018.

Organizovani kriminal

OJutros smo mogli na vijestima vidjeti dramaticne snimke zarobjenih 59 Kineza na podrucju Zagreba.
Znam da ce vicina zaboraviti vec sutra jer ce biti bombardirani novitetima politike na nas nacin.
Prije 3 dana u Beogradu u hotelu "Metropol" su uhvacena 3 austrijalska i jedan libanonski drzavljanin koji su dovedeni sa zapljenjem 1,28 tone kokaina. Oni su u Beograd dosli nakon godinu dana po novac. Uhvacni su prilikom primopredaje novca i kod njih je pronađeno 638.020 evra, 11.350 australijskih dolara, 4.000 američkih dolara, 18.300 čeških kruna, 528.000 vijetnamskih donga, 9.000 japanskih jena, 2.940 kineskih juana, 2.500 tajlandskih bahta, 863 singapurska dolara, 112.000 dinara, kao i jedan pištolj.

Ni o ovome se nije puno raspravljalo, niti sto dublje pricalo.

Glavni grad za trgovinu ljudi u Europi i sire se nalazi u Makedoniji.
Rijetko ko zna o ovome.

Zasto vam ovo pisem?
Iz dva razloga.
Prvi je da se neke vijesti potiskuju namjerno da ne bi slucajno poceli da  razmisljamo svojim mozgom i shvatimo sta se desava iza paravana.
Druga je jer sam zadnjih dvije godine procitala hrpu knjiga i materijala koji se tice organizovanog kriminala.

Ovaj mjesec to je bila ova knjiga.



Federico Varese, profesor kriminalogije, jedan od najpoznatijih novinar i istrazivaca mafije, te njenog nacina dijelovanja je prosle godine knjigu Mafia life. Negdje sam procitala da se ta knjiga na nasem zove Stvarni zločin.

New Book Out June 29, 2017


Knjiga govori o proslosti ali puno vise o sadasnjosti mafije. O zivotu u taboru mafije od rodenja do smrti, od Rusije preko Italije do Kine i Mjanmara. Zanimljiva poveznost mafije sa  politicarima, bankarima i policijom.
Zivo opisano.
Ali ono sto je mene posebno iznenadio jeste da je rasizam usko povezan sa organizovanim kriminalemm i mafijom.
U jednoj recenici pisac cak kaze;
"Rasizam grabi ljude u krilo organizovanog kriminala."

U ovoj recenici je, po mome misljenju, opisana situacija zadnjih par decenija na nasim prostorima. Rasizam je plodno tlo za organizovani kriminal koji funkcionise kao poseban sistem u okviru pravne drzave.

19.01.2018.

Novi autic

Konacno, stiglo. -kaze on.
Danas nam je stiglo auto iz Njemacke.

Odavno se nisam obradovala necemu sto je materijalno.
Mozda je i zbog snijega koji je pao jucer, a minus upekao tek toliko da imamo osjecaj zime.
. Aiheeseen liittyvä kuva


Noviji postovi | Stariji postovi

O MENI
Svakodnevno se razum i srce posvadjaju u meni.
Imam 1544754562 opasnih i dobrih misli na dan,
zilijun prijatelja, a opet nikad rame za plakanje. Nemam buran zivot al' nemam ni dosadan.
Ne uklapam se u plitke svjetske seme. Ne pratim statistike jer njihovi kriteriji za bolji zivot nisu moji. I bez njih se smatram uspjesnom,sretnom i zivom. Zivim...onako, ultra bosanski. Za svoje puste ideje, za cudesa mog zivljenja sto se guzvaju, za moj kofer sjecanja ne ocekujem strucnu procjenu, lektoriranje, pohvale nacije ili sluzbeni uspjeh.
Sve to neka se samo zapise dok je pamcenje frisko.
Ovo je zivotopis pisan iskljucivo za mene ali svako ko zeli je dobrodošao da procita i ostavi komentar!
Hvala na posjeti!

ARHIVA
MOJA ZELJA
Nema ih. Naucila sam lekciju. Pazi sta zelis moglo bi se i ostvariti.


REZIME GODINE 2015
REZIME GODINE 2016

MOJA GODINA U FINSKOJ

2018
Maj




KONTAKT
FEJSBUK MAHALA

Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.


BROJAČ NAFAKE
499782