04.05.2018.

Dokazla sam jos jednom samoj sebi da moje mjesto nije u kuhinji

Imala sam slobodan dan. Nije mi se islo vani, pa sam odlucila ga provesti u pidjami uz dugo ispijanje kahve i buljenje u tv-ekran.

Nekoliko Jemie Olivera su me inspirisale da pokusam nesto novo da skuham. Ne znam gdje mi je pamet  ali mi se svidio taj osjecaj kao ja kuharica, domacica.

Razultat svega je bio ogroman nered u kuhinji. Upaljeni alarm za pozar. Suzdrzavala sam se nezaplacem i stajala zbunjeno kraj sporeta.
Iz svoje sobe niz stepenice je u zagusenu kuhinju je usao Junior, pogledao me, a onda me zagrlio i mirno rekao;
- Nema veze, narucicemo pizzu. Sta mislis da pocnes ponovo da investiras u dionice?
Pametno dijete, vidi da bi bolje bilo da radim nesto drugo nego da eksperementisem kraj sporeta.

Eto, opet sam dokazla samoj sebi da moje mjesto nije u kuhinji nego u uredu ili nekoj sjednici.  Neki ljudi jednostavno nisu rodeni za neke stvari.



01.05.2018.

Sretan praznik rada!

Dolazak proljeca ucinio me nervoznom. Samo mi je pokazao kako i dalje stojim na mjestu dok kraj mene zeleni trava,pocinje da  behara i mirise na promjene.
Osjecam se nekako paralizovano, pa krsim pravila i tradicije koja sam sama sebi postavila. Eto, i Prvi Maj sam provela na poslu.
Ne sjecam se praznika rada bez  marsa koji mi uvijek ulijeva nadu u bolji i ravnopravniji svijet. Ustvari, ja volim tu solidarnost koja podsjeca ljude da se oko nekog problema mogu okupiti i zajednicki ga rijesiti. 

Nekako mi je bilo sve krnjavo. Prvi poslijepodnevni rostilj, crveni karanfili, ukrasi i baloni, socne krofne i tursija koja se posebno pravi za ovaj praznik bili su bljutavi.

Sretan Prvi maj! Cujem cestitke na ulicama.
Ljudi se vesele i pjevaju. Nasijem se spontano dok ih posmatram.


Sve oko mene govori da bih ovog proljeca trebala pospremati u svom zivotu, kao sto sam prosle hefte to uradila sa svojim ormarom,  i da bih trebala izbaciti sve one zive podjestnike na ovu mracnu, dugu i hladnu zimu.


Srtan praznik rada! Zivjeli!


Recept za finsku prvomajsku tursiju;

500gr smedjeg secera, sok od 2 limuna, 4 l vode, zrno friske germe, grozdjica

Prokuhati 2 l vode, te vrelu sipati na secer koji ste stavili u vecu posudu. Dodati limunov sok. Dodati ostatak vode i zrno germe.

Ostaviti da stoji 24 sata na sobnoj temperaturi.

Sipati u flase u koje ste ubacili nekoliko grozdjica. Staviti u frizider da stoji dan ili dva. Kad grozdjice iskoce na povrsinu, tursija je spremna za piti.


28.04.2018.

Rođendan


Rođendan mi je. Godine su mi.

Bitan datum.
Sve nešto planiram i taman sve izračunam i proračunam da ću stići do ovog ili onog datuma, sve sa crvenom vrpcom i šampanjcem i svečanim otvaranjem ali onda se desi trenutak.



Dodir ruke, zvuk nečijeg smijeha, miris kore drveta, dašak vjetra ili prve kapi kiše tog dana, prvi susret pogledima, pahulje snijega iz vječnosti sivog neba iznad Helsinkija, odsjaj zrake sunca na mirnoj vodi Sane prošlog ljeta. Pamtim i izdvajam takove trenutke po prepoznavanju mene same u njima i s njima. To su trenuci bez opipljivih sjećanja ali su mi ponekad promijenili život i potvrdili moje postojanje. Pomogli su mi  da ne promakne nezamijećeno i izgubljeno ono najbitnije među gomilom značajnih događaja i datuma.

Fotografija korisnika/ce Edina Bilajac. 

U međuvremenu i međuprostoru, naoko neovisno od svih htijenja i spoznaja ili učinjenih i propuštenih radnji, moja životna priča bi da završi izvan mene i mojih putokaza. Kao mutna mješavina bajke, mita i popularne kulture.
Stavljam tu mješavinu u svoju urbanu saharu života. Zatvaram hermetički. Da u tišini ishlapi u samu sebe.

Nevažno je, nevažno. Mantram godinama. Najradije bih rekla kako serem, ali eto, malo sam kao pristojna.

Čudan neki put putujem zadnjih par godina. Dobar je to put ali nije moj. Potiskivana i zgužvana od straha, zamotana u šamiju jedna davna želja je ponovo zablistala na dnu moje urbane sahare.

Dohvatila sam  određene godine kad više ne postoji opasnost da se realizuje nešto moje jer ne mogu  da zaboravim isto kao da nikad nije ni  bilo.
Eto..
Imam trenutak, imam
želju.

19.03.2018.

Na sjeveru nista novo



Proslo je mjesec dana odkako nisam ni slova napisala na ovom mjestu. U mjesec dana se desilo toliko toga, a opet nista tako veliko da bi se reklo da nije uobicajno. Jedan miran i obican zivot. To je ono sto sam oduvijek zeljela, pa sada uzivam. Konacno, nemam taj strah da ce se sutra desiti neko zlo. Znate, ja sam svaku svoju srecu doplom tugom platila.

U najsretnijoj zemlji na svijetu, kako kazu istrazivanja, ova bosanska porodica se vratila iz Francuske sa osjecajem da je svugdje lijepo ali da je doma najbolje. Pitam se, postaje li covjek drzavljanin neke zemlje kad istu stavi iznad svih drugih, kad pocne da je idealizira dok je uporeduje sa svim ostalim zemljama.

Vrijeme je ovdje hladnije nego obicno u ovo doba godine. Snijeg i led. Nikako mi se ne izlazi van. Sjedim, citam knjige i razmisljam. To mi je trebalo. Pocetkom aprila cu zapoceti ponovo da radim puno radno vrijeme, pa sada uzivam u ovim slobodnim trenutcima.

15.02.2018.

A zivot ide dalje...

Jucer je bio Dan prijatelja u Finskoj. Odnosno ono sto se kod nas slavi kao Dan zaljubljenih, to je ovdje prosireno na Dan prijateljstva.
Ovi skandinavci sve iskrive, kaze moj prijatelj iz Italije.
Dan sam provela na poslu u nekoj zurbi ali zaista sam se stigla i zahvaliti i pojesti kolac sa svojim radnim kolegama.
Imam tim. Ljudi sve daju od sebe da zavrse sve kako treba i na vrijeme.
Poslije posla sam otisla u drugi grad da pogledam tu premijernu predstavu Hadzibeg i da upoznam tog sarajevskog Hadzibega, odnosno Kemala.
Brzo smo pricali o svemu, a ponajvise o Sarajevu. O cemu bi drugom.
Ispricala sam mu kako me je jedna Zagrepcanka (nasa blogerka Gracias) navratila da zavolim Sarajevo. Smijao se.
Pitao me cime se bavi i od cega zivim...
Eh, za to mi je bilo potrebno malo vise vremena da objasnim.

Mislila sam da od danas idem na dijetu ali rekose mi da je Kineska Nova godina. Treba i to proslaviti. Sevap je jer koliko su se ljudi potruditi oko toga u ovom mom gradu. Ukrasne one lampe po ulici, priredba, zmaj, ona skulptura od leda, dobra klopa, vatromet..
Od sutra zdrav zivot, zvrnda mrnda i sve slikati..

A od nedelje sam u Francuskoj, u Nici.


Kuvahaun tulos haulle nizza

13.02.2018.

Smijale smo se, a neki drugi bi plakali...

Uvijek sam se pitala kako se osjećaju ljudi kad im doktor kaže da im je ostalo oko godinu dana života i da lijeka nema.
Odgovor je prazno.
Saznala sam ja to davno. Ta
čnije prije 5 godina. Kad je moj otac dobio takvu diagnozu. Poslije sam isto proživjela sa svojom mamom.
Pregazilo me.
Ove sedmice bila prevoditeljka jednom doktoru koji je
čitao istu dijagnozu čovjeku iz Mostara.

Ovaj život je iluzija.
Praznina.

Godina dana. A odkud sad neko zna da ga neće kamion na ulici pokupiti da tu bude KRAJ? U svakom trenutku nešto nas može odpuhnuti, kao list u jesen s drveća...

I kako bih se ja nosila sa svim tim da mi isto dijagnoziraju?!
Spakovali bih se i nestala u nekom nepoznatom pravcu.
A mo
žda i ne bih...

Nazvala me prijateljica neki dan.
Kažu - imala je infrakt. Naravno ne slaže se sa tom činjenicom jer pobogu, pa ne sjeća se nikakvog infarkta. Rekla sam joj da to dođe s godinama, nakon 40-e infarkt i alzheimer idu ruku pod ruku. Smijale smo se.
Prisjetile smo se i one moje operacije grla i godina života koje izgubiš nervirajući se oko nalaza. Najviše sam mislila na svoje dijete koje bi ostalo bez majke.

Rekla sam joj i za Johanu koja se oporavlja od raka dojke i raduje se opet životu.
Počela je i raditi.
Show must go on...


Sve kad zbrojim i oduzmem mogu samo da zaklju
čim ovo;
Moja nova dijagnoza je "ugodna" u odnosu na sve ovo oko mene.
Godinu dana odmora je i meni doktor odredio.

Smijale se... eh da.

Godina dana.
Počinjemo od sutra...sve iznova.
Rehabilitacija.
Zvuči kao ono od sutra na dijetu.
Smijale se...
Iskreno, sve je ovo...
Sranje.
Ovaj život je...
i opet smijeh.
Bolje i to nego plakati.

27.01.2018.

Mama...

Rijetko se žalim na udarce života jer si me ti naučila da plemeniti ljudi to ne rade.
Rekla si da hrabre žene svoje tuge šute.
Ti si uvijek bila nasmijana. Zbog tvoje vjere u bolje i pozitivnosti prosli smo najgore strahote rata. Tvoja ljubav me je naučila da mi je nebo granica. Prošlo je 3 godine kako te nama, a ja jos uvijek u mobitelu držim tvoj broj telefona i čekam da se ljudski rod uspostavi konekciji sa onim drugom stranom. Nazvala bih tada broj Moja Mama i rekla jos jednom da te volim.
Svaki dan mi falis sve vise draga moja lijepa...mama...
Vječni rahmet!


Noviji postovi | Stariji postovi

O MENI
Svakodnevno se razum i srce posvadjaju u meni.
Imam 1544754562 opasnih i dobrih misli na dan,
zilijun prijatelja, a opet nikad rame za plakanje. Nemam buran zivot al' nemam ni dosadan.
Ne uklapam se u plitke svjetske seme. Ne pratim statistike jer njihovi kriteriji za bolji zivot nisu moji. I bez njih se smatram uspjesnom,sretnom i zivom. Zivim...onako, ultra bosanski. Za svoje puste ideje, za cudesa mog zivljenja sto se guzvaju, za moj kofer sjecanja ne ocekujem strucnu procjenu, lektoriranje, pohvale nacije ili sluzbeni uspjeh.
Sve to neka se samo zapise dok je pamcenje frisko.
Ovo je zivotopis pisan iskljucivo za mene ali svako ko zeli je dobrodošao da procita i ostavi komentar!
Hvala na posjeti!

ARHIVA
MOJA ZELJA
Nema ih. Naucila sam lekciju. Pazi sta zelis moglo bi se i ostvariti.


REZIME GODINE 2015
REZIME GODINE 2016

MOJA GODINA U FINSKOJ

2018
Oktobar




KONTAKT
FEJSBUK MAHALA

Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja. Salim se, samo vi grabite, kupite. Bice mi drago.


BROJAČ NAFAKE
511052