Smiri se iznutra, ne moras selit’ da se smiris. – HH
Na danasnji dan 1918 je zavrsen Prvi svijetski rat.
Vrijeme je da i ja sklopim mir i ponovo pripadam.
Godinama sam potiskivala u sebi osjecaj pripadnosti.
Bilokome, bilocemu.
Nemojte me svojatati, znala sam reci glasno.
Nesto se promjenilo u meni ove jeseni.
Helsinki u mojim ocima ima nove boje. Ne mogu ga se nagledati.
Svaka ulica, svaki cosak, svaki izlog mi je drag.
Bio mi je i prije mio ali ne na ovakav nacin.
Gledam ga kao svoj rodjeni grad tog ranog proljeca.
U zraku su se osjecale opasne promjene, a ja kao da sam htjela jos jednom da kazem da ga volim. Znali smo svi negdje duboko u sebi da je rastanak na pomolu.
Sad imam opet taj osjecaj da ce se nesto veliko desiti u gradu koji mi je pruzio dom, onda kad vise nisam bila pozeljna nigdje na svijetu.
Grad koji mi je dao sve, a nikad nije trazio nista. Osjecam njegovo bitisanje i plasim se. On, grad, me navodi da raspakujem svoje prasljive i umorne od bjezanja kofere. Predajem se.
Necu se seliti. Ne, iz ovog grada.
Mozda je taj cudni osjecaj znak da ponovo imam svoj mir i da pripadam.
Neka bude.
Ova moja prica u ovom gradu mora imati sretan kraj.
Slike; Helsinki s mora i Trg Senata
tvoja priča ima sretan kraj… u svakom pogledu :))
naravno, zasluzila si 🙂
shizy from the blog
bravo!
grace, nadam se da ima 🙂
shizi, valjda sam zasluzila
gost 🙂 bravo mi!
:)))
Slovka :-)))