21.04.2017.

Put kuci

Ponekad kad se krene na put imamo osjećaj da ne želimo ići ali pri povratku kući osjetimo svu sreću putovanja. Tako je pisalo u sms-u. Sjela sam u avion i imala osjećaj da ne trebam ići nikamo. Sve je moje u Helsinkiju. Moje dijete, moji prijatelji, moj posao, ona četiri zida koje zovem dom, aktivnosti. U isti avion je ušao i Wallu. Ne znate vi ko je on, da budem iskrena ne znam ni ja puno do toga da je poznata ličnost. Znam da je jednom trebao da mi iz Turske donese od prijatelja neki poklon, pa smo se mimoišli. Drugi put su nam se putevi sastavili u stranci. Bili smo oboje kandidati na opstinskim izborima. Nikad nas niko nije sluzbeno upoznao, pa se tako ne pozdravljamo. Samo smo ono zurili jedno u drugo. Nista novo za finsku kulturu. Najbolje nikog ne pozdraviti jer ne daj Boze morali bi reci jos nekoliko rečenica. Let preko Istanbula za Zagreb. - Nemoj se zaliti da nisi spavala, spavaj u avionu. Neka ti je sretno. Rekla mi je prijateljica. Ima zena pravo. Tako je i bilo. Iz sna su me probudile turbulencije i momak sto se preko mene naginje ka prozoru. - Jeste vidjeli, je li to vatra iz krila? Pita me na engleskom. Jesam ali pravim se da nisam i ponavljam u sebi "sve ce biti u redu". Ne plejeru potražim Metallicu. Sve mislim, ako umrem neka umrem sa dobrom muzikom. Sletitli smo. Živi i zdravi. Neku sadaku da podijelim?! Momak koji je primijetio dim iz krila aviona pojavio se ponovo u avionu za Zagreb. - Oh, you are here. Izmuljao je par rijeci na engleskom i otišao na svoje mjesto. Sve mislim da on govori naš jezik i da smo se mogli ispričati. Ovako, pričajmo na engleskom da nas cijeli svijet razumije. Ispred mene sjedi zena po imenu Ljiljana koja putuje sa Malte. Do nje sjedi stariji čovjek sa unukom. Ljiljana i dijed zabavljaju malog Tea. Dijed objašnjava da oni žive u Istanbuli na kratko vrijeme i da putuju za Pulu. Poslje dužeg razgovora ustanovljuju da su oboje porijeklom iz Banjaluke. Da su neka bolja vremena svi bi letjeli do Banjaluke. Eh... Zažmirim i otvaram svoju knjigu na finskom jeziku. Jedva čekam da dođem u Zagreb da vidim svoju Erminu. I svoju Gracias la Vida. Poželjela sam se ispričati s njom. Istanbul 20.4.2017

O MENI
Svakodnevno se razum i srce posvadjaju u meni.
Imam 1544754562 opasnih i dobrih misli na dan,
zilijun prijatelja, a opet nikad rame za plakanje. Nemam buran zivot al' nemam ni dosadan.
Ne uklapam se u plitke svjetske seme. Ne pratim statistike jer njihovi kriteriji za bolji zivot nisu moji. I bez njih se smatram uspjesnom,sretnom i zivom. Zivim...onako, ultra bosanski. Za svoje puste ideje, za cudesa mog zivljenja sto se guzvaju, za moj kofer sjecanja ne ocekujem strucnu procjenu, lektoriranje, pohvale nacije ili sluzbeni uspjeh.
Sve to neka se samo zapise dok je pamcenje frisko.
Ovo je zivotopis pisan iskljucivo za mene ali svako ko zeli je dobrodošao da procita i ostavi komentar!
Hvala na posjeti!

ARHIVA
MOJA ZELJA
Nema ih. Naucila sam lekciju. Pazi sta zelis moglo bi se i ostvariti.

2015
REZIME GODINE 2015

GODINA U FINSKOJ

2017
REZIME GODINE 2016




KONTAKT


mayabosanka@hotmail.com
mayabosanska@gmail.com
FEJSBUK MAHALA

Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.


BROJAC NAFAKE
460020