Elektronska biljeznica za 4+
Prije nego sam zaronila u vikend pun uzivanja prosla sam u mislima s jednog kraja lobanja na drugi i jos jednom okrenula par telefonski brojeva. Bila zadovoljna postignutim. Vikend pun plesa i smjeha je meni kao secer na dnu fildzana dokazivo da bolje nisam mogla izabrati. Tallin jos jednom u ovom mjesecu me je cekao.
Moja elektronska biljeznica napunjava uskoro cetiri godine. Ova moja ”prica”, nalik vecini drugih, imala je za vecinu pomalo nerazumljiv cilj. Da, cilj. Nema tu nista cudno. Svi mi imamo svoje ciljeve, pa cak i oni koji kazu da nije tako. Moji ciljevi su bili ispreplitani raznim projektima, ocekivanjima, uspjesima, padovima i padovima ali i velikim promjenama i odlukama. Moj put nije bio utaban, niti sam imala nekog da mi "skrati muke". Ja ga dozivljavam kao avanturu. Znala sam u startu da ce me to sve kostati ali sam bila spremna platiti cijenu.
Zasto?
Ja sam svjesna da ce mi ovaj duzi put, ciji je razultat lagodniji i sigurniji zivot pod uslovom da prezivim kilometarsku dionicu punu krivina i kvrga, ponuditi ono sto moje srce zeli i nece mi dati mogucnost da zivim po tudjoj zivotnoj devizi.
Svaka moja blogerska godina je bila po necemu specificna i bila je odraz mog raspolozenja i okruzenja. Ponekad je to bila teska bolest, drugi put promjena profesije, razvod braka, putodimljenje po Austriji ili Sarajevu, kupovina doma ispod balkanskog neba, analiza pokusaja zivota u Bosni, pisanja o poduzetnistvu. Sve u svemu bilo je tu drame i smijeh, drame i placa.
Svijedoci ste procesa kroz koji sam prolazila i gradila prije svega seba kao licnost, a ujedno i slagala kocke svog zivota.
Zadnji proces, susret sa najuzim i najtamnijim sokacima mog zivota, je zavrsen uspjesno. Naucila sam se nositi s tim stvarima na jedan poseban nacin. Ovaj zadnji proces me je izmjenio iz temelja. Nisam ja tu nista ni oprostila, ni zaboravila. Jednostavno, negdje duboko u meni moje bice se promjenilo.
Moje putovanje se nastavlja. Istina, ovaj dio puta je laksi jer sam vec pokucala cilju na varata.
Na pocetku svakog putovanja vrijedno je postaviti sebi pitanja. Sebi licno sam postavljala razna pitanja ali tri su bila presudna.
1. Kakav zivot ja zelim da zivim?
Ne kakav zivot za mene su planirali moji roditelji ili cijelo jedno drustvo.
2. Da li je takav zivot vrijedan truda da predjem svu tu kilometrazu?
Tacno morate znati kamo idete sa vizijom nacrtanom u glavi, misijom zabiljezenom u srcu.
3. Sta sve moram promijeniti ili izbaciti iz svog zivota da bi stigli do cilja?
Sve mora biti podredjeno ispunjavanju vasih ciljeva. Svi resursi, sve snage. Prostora za druge puteve nema. Ne smjete misliti o tome kako su drugi postigli nesto na laksi nacin. Vas put je jedinstven, ostanite dosljedni tome.
Moja peta godina na blogu moze da zapocne. Svoje pisanje nastavljam jer mi pomaze i daje snagu. Ne iskuljucujem ni mogucnost da ce sve ovo nekom, ko donosi vazne odluke u svom zivotu moci pomoci.
Otvoreno cu pisati o svojim razmisljanjima dok sam zaobilazila kvrge zivota i dok prelazim preostale kilometre.
Pisacu o tome kako sam napravila "dekoracije" mog zivota i uzivanja.
Da, nadajte se drami i smijehu, drami i placu. Zivot po devizi presjeci, pokreni se i neces se kajati bice i dalje na vasim ekranima.
Dobro mi dosli jos jednom!
