Bajram Šerif Mubarek Olsun! Eid Mubarak!
27.11.2009.
25.11.2009.
Uvertira za klasiku bosanskog zivota
Sjediti na klupi u palaci, gledati dah povjesti pedaka iz Bosne, lutati po bazaru i moliti kraj mezara, a onda i zaokruziti trazenje velikana Gradascevica je isto kao pribliziti se sebi iz nekog drugog ugla. Jesmo li tad blizi svojim snovimai ili svojoj proslosti?!
Istanbul me docekao sirokogrudno.
Zrake sunca su se mjesale sa mirisom przenog kestena u stoljecima cuvanim mahalama. Djeca su tjerala golubove ispred dzamije. Okus dunje i baklave u mojim ustima.
Vijest o smrti drage osobe prije polaska me je pokosila. Moj M, prerano si nas napustio.
Ej, koliko smo puta podjelili zvrk pite u Posusju…Bio si ljudina.
Kraj... Ili pocetak na drugoj strani?
Prestati koracati ovom planetom ne znaci kraj. Fizicki napustiti ovaj svijet ne znaci kraj.
Ako sklopimo oci i zuvjek odemo nije gotovo. Tesko da je ikad gotovo.
Svaka smrt takne mnoga srca. To se ne moze izbjeci.
Ostajemo u srcima ljudi koja nas vole, kroz gene djece, na usnama neznanaca kojima je bila interesantan neka nasa stvar. I uvijek dok neko pomisli na nas, mi smo zivi na ovom svijetu.
Ostajemo tu i izviremo, ponovo i ponovo.
Pamtice nas po djelima, darovima i ljepoti nase duse.
Vratila sam se kuci s nekim mirom u grudima. Docekala me jos jedna tuzna vijest. Jos jedan kraj na ovom svijetu.
I dok dusu natapam rijecima cijenjenog blogera i pisca knjige ”Bore oko ociju” ne mogu da se ne pitam se po cemu ce me ljudi pamtiti?
Sevdah, merak, putovanja, tuga i tuga… i po bjezanju od same sebe.
Uvertira za klasiku bosanskog zivota…
Po cemu ce nas ljudi pamtiti kad ostavimo posljednje zbogom ovom svijetu?
Trebali bi vise postavljati ovakva pitanja sebe.
Trebali bi vise i citati i zapisivati.
Neka je vjecni rahmet na ova dva bosanska bica!
Hvala vam za napisane rijeci i podjeljeni zvrk pite!
Hvala vam jer ste bili i ostali svijetlost moje nacije!
19.11.2009.
I melodija sa samo jednom zicom moze biti pobjeda
Bila je tekma, bili smo mi na jednoj strani. Gledali smo sansu da se ostvare nasi snovi.
Nazalost, do toga nije doslo. Ili jeste?!
Pogledajte stvar s druge strane. Puno se nasih snova ostvarilo kroz ovaj period. Postali smo jaci i jediniji.
Ali nismo se ponasali kao Paganini koji je izgubio sve zice sem jedne na koncertu.Niccolo je oduvijek odusevljavao publiku sa svojim mestralnim umjecima i znao se nositi sa velikanima.
Cinilo se sinoc da nam sve zice pucaju ali nije tako. Pukla je samo jedna. Sve ostale smo imali. Sve smo ih dobili.
Zasto nam se neprestano desavaju nezasluzeni gubitci?!Zasto uvijek mi?!
Reci cu vam to kroz pricu o Paganiniju. Na jednom koncertu, kaze prica, izvodio je jedno prilicno tesko djelo. Okruzen cijelim orkestrom, uzivao je kad mu je na predposljednoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenadjenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajuci. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. I nedugo nako nje i treca. Sad su tri strune visjele sa majstorove violine. A on je nezaustivo privodio kraju slkladbu sa sjajnom improvizacijom, fantasticnim duhom i samo na JEDNOJ ZICI. Po zavrsetku pubilka je skocila na noge. Pljeskala je sjajnom majstoru i divila se njegovoj snalazljivosti i dovrsenoj izvedbi kad to gotovo nije bilo moguce. Nakon sto su se stisali, Paganini je zamolio publiku da sjedne. Poslusali su ga. Paganini je podigao violinu tako da je cijela publika moze vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz namig publici poceo svirati sa povikom ’ Paganini i jedna zica’. Na svom jednozicnom Nemogucem instrumentu je pretvarao svirajuci zavrsnu skladbu koncerta Moguce.
Uvijek postoji bareme jedna zica u nasim zivotima koja je ispravna. S tom zicom vrijedi stvarati predivnu melodiju zivota. Naucite gledati stvari na taj nacin i imacete pobjedu, a ne gubitak!
Hvala svima na divnim tekmama! I zapmatite, sve smo ih dobili sem jedne.
16.11.2009.
Raspored
Ponedeljak: Picasso
Srijeda i cetvrtak: normalan radni dan od 7 sati
Petak: putovanje i merak. Do daljnjeg! Ostajte mi u zdravlju i rahatluku!
12.11.2009.
Koncept mog zivota potjece iz ratnih vremena
Bogati u materijalnom smislu su svi oni koji trose manje nego zaradjuju jer zivi se sada. A bogati u dusi su oni koji i u redu u javnoj kuhinji ispricaju koji vic i ne srame se tog reda jer znaju da ce sutra biti bolje i sretni su sto nisu gladni.
Oduvijek sam mrzila "zabokrecenja" bez smisla, bez repa i glave.
Izjaviti da se u ratu ne moze nista nauciti jer to nije skola je jednako kao ismijati sve one koji su osjetili miris baruta i culi zvuk metka i granate, strah snajpera i gladi, popljuvati sve zrtve svih ratova, rugati se svim onima koji su plakali u krvi.
Koliko covjek mora biti umisljen da iznese ovakvu glupost u javnost?!
Odkad se to samo u skoli uci?!
Sramota bi bilo izaci iz rata da niste nista naucili.
Trebali bi bar nauciti prezivjeti. Trebali bi znati, poslije svega, cijeniti slobodu i zivot.
Ja sam u ratu napravila koncept mog zivota. Ukratko zabiljezena srz mojih misli i mog pravca kretanja. Tu je sazet uspjeh mog bitisanja. Nikla misao u jednom od redova za kruh i mlijeko.
Naucena lekcija. Ne odricem je se. Ne mjenjam je.
Jeste s lovom svugdje dobro. Odi jednom bez para! ( komentar na mom blogu)
Ovakve rijeci i komentari puno govore o nema i nasim stavovima.
Mozda ja u Sarajevu nisam bila bez para ali jesam u mnogim drugim gradovima.
Uslovi rata i opsteg haosa su natjerali "zrnca soli" u mojoj glavi da rade na drugaciji nacin.
Uspjeh jedne osobe se mjeri po kolicini novca ili imovine, pomalo titule. Tako je bilo u ratu, tako je u miru. Tako je bilo prije, tako je i danas. Ovo se nece promjeniti ni narednih godina.
Novac je bitan. Lakse je s njim, nego bez njega. Ja to ne poricem.
Ali novac nije isto sto i uspjeh i uzivanje. To je jedna od najvecih zabluda na ovom svijetu.
Objasnicu vam kroz svoj primjer koliko je novac bitan.
Bez novca, bez kruha, bez krova nad glavom, bez oca, bez igdje ista i bez slobode kretanja ja sam se nasla u srcu nase zemlje pod kisom granata.
Tri dana nisam jela nista. Niz grlo sem vode nije islo nista. U zive me je vratila zelja za slobodom i da jednog dana spavam u cistoj postelji, te da imam sasvim obican rucak, da mogu da izadjem na ulicu i bez straha prosetam. Nasonjena na pusku, spoznala sam.
Vlastiti pad je bolji od tudjeg zlatnog kaveza.
Zasto?
Dok padas mozes nauciti letjeti. Ako si u kavezu neces nikad imati vlastiti pad, a kamoli da nesto jos naucis o letenju. Slobada, poslije zdravlja, u svim normalnim granicama i dijelovima zivota je najvece bogatstvo.
Glad me natjerala da realzujem svoju poslovnu ideju 16-oj godini zivota. Novca nije bilo puno, ali ga je bilo.
Bila sam ljubazna s ustasama, branila zarobljene s druge strane, postovala bosanske vojnike, plakala nad sudbinom bivse drzave, ispijala pivo i jela pecenje s celnim ljudima, vozikala do Zenice po farbu za kosu radi jedne gospodje, upoznavala svijet odraslih, uzivala u moci svoje rijeci i mogucnosti utjecaja iste, naucila cuvati tudje tajne i PREZIVJETI...
Ako sam uspjela u tim uslovima da zaradim vlastiti novac i uzivam, onda kako ne bih mogla sad.
Ja sam u ratu naucila jos mnogo toga o sebi, o drugim ljudima, familijama, zivotu, slobodi...slavi, herojima...
Vezno je reci da je duhovno bogatstvo bitnije od materijalnog i da sve dok zivimo mi ucimo.
07.11.2009.
Arhivski post za sve one koji nose Sarajevo u srcu
Gledam sliku i smijem se.
O draga sjecanja..
Pricati o Sarajevu se ne moze tek tako jer ne postoje atributi da opisu tu ljepotu i taj duh.
Ne moze se o tom napisati roman, ni pjesma.
A da nije tako ne bi ljudi toliko o njemu pisali, i uvijek imati osjecaj da se opet nesto zaboravilo reci. To se moze samo osjetiti.
Taj grad je opasan kao droga. Kad jednom dodjete, budite sigurni da to nece biti samo taj put. Ostacete vezani za njega i stalno cete mu se vracati.
Oni sto su ga napustili prije mnogo godina pate za njim, cim pate znaci da im je bilo dobro u njemu.
Moja draga prijateljica me budila njeznim rijecima.
- Ako zelis upoznati malog sarajevskog covjeka ostani bar jednu heftu. A ako mislis ostati pripremi puno para jer ima svega, a tog nema. Ima i golubljih jaja i pticijeg mlijeka. Upoznaj raju. A oni koji misle kako je Sarajevo izgubilo raju, vjerovatno su otisli na pocetku rata iz njega, pa nose sjecanja na neka druga vremena. Neka njih sa njihovim sjecanjima, nama je i ovako lijepo, radovati se i biti sretni i bez icega. Sarajevo je sve svima dalo. Ima li ista ljepse od toga. Ljudi se jesu promjenili u zadnjem desetljecu ali se nisu otudjili. Mnogi ne bi prezivjeli sto taj grad jeste. To treba postovati. Rane su jos uvijek svjeze. Juce su pucali na nas a danas bi da zive s nama kao da nisu. A sutra bi opet kao juce. Trebas znati da se raja ne bavi popisom stanovnistva.
Pokazacu ti sa nekim svojim haremskim ljepoticama ovaj grad. Draga ti znas da je cudan insan zena, narocito ova nasa neuracunljiva vrsta, bosanski tip. Nikad ne znas s njim hoce li te pljunuti ili poljubiti. I sto je najgore, nema nikakvog znaka po kojem bi se mogla naciniti bilo kakva prognoza o buducem kretanju pljuvacke, jer u Sarajevu je tanka granica sto spaja i razdvaja. A momci sluze za motanje kao sajlu, znam da ces me tako bolje razumijeti. Ti si dama baushtelka. Je l’ tako?!
Krenuli smo sa Ilidze tramvajem. Linija 3. Do zadnje stanice, Bascarsija. Tu pocinje turizam grada. Normalno da nismo imali kartu. Srela nas je i revizija.
Nimalo iznenadjena sarajevska djevojka je glasno govorila.
- Nemoras zvati drotove, ja cu. Moj stari radi tamo.
- Dobro, sad prodji. Nemoj nista zvati.
Ja nisam pricala taj put bosanski. Ja sam kobajagi strankinja u ovom gradu.
- Joj budale, povjerovala. Znimljiv je ovaj javni prevoz ovdje. Interesna grupa
su tramvajski dzeparosi i ako ih zelis upoznati kupi onog tankog toalet papira i
stavi ga u straznji dzep od farmerki i obavezno Bascarsija - Ilidza u tramvaju
koji je dupke pun.
Elem, kad usla u prvi taxi i vidjela brojke na taximetru nije mi vise paloi na pamet pitati za gradski prevoz i slicne gluposti. U Sarajevu je taxi najetabliranija socijalna institucija, za njih vrijedi ono sto se na zapadu kaze na reklami za policajce - tvoj prijatelj i pomagac. Ako ti se desi da ti nesto zatreba, ti samo zaustavi prvi taxi i reci taxisti sto ti je na dusi. Jos ce te i odvesti tamo gdje ti dusa zeli, baska sto ce ti znati tacno navesti imena ulica od turskog vakta na ovamo plus nabrojati sve objekte koji su tu bili, sada stoje ili su trebali biti.
Rekla sam joj da sam gladna.
- Princeza, sto se tice klope, ne boj se, u Sarajevu ni u ratu nije niko ostao
gladan, nace se nesto i za tebe, ako nista ostalo je mlijeka u prahu i
trumanovih jaja iz francuske humanitarne. Cevape kod Zelje cemo jesti kasnije.
Ti samo to znas. Pravi turista.
Meni je jako draga inat kuca, sto zbog karakterne osobine prvog vlasnika, sto zbog famozne hrane, fantasticne arhitekture i onog jedinstvenog pogleda na Vratnik i Jajce kasarnu. Imaju orijentalnu kuhinju, a nakon nekoliko tepsija raznih pita i domaceg jogurta koji serviraju u zemljanim posudicama moze ti se desiti da ti se pocne prividjati Brad Pitt.
Znam da ti volis onu talijansku pa te sad upozoravam. Nemoj da ti se ni slucajno desi da udjes u jedan talijanski restoran koji se nalazi u prolazu na Titovoj preko puta Sipada, prvo sto ce te odrati kao Kirka Douglasa za Olimpijadu, a drugo sto ces cijelo vrijeme morati da gledas u fotografiju Billa Clintona na zidu kako ocima jede sve sa stola. Eh, sad ce ona zbog Clintona otici tamo..Nccc.
Htjela sam znati kako je prosao fashion-week, sto ce se nositi iduce godine, a i malo smekati frajere te smo sjele u pendzer Metropolisa - to ti je na Titovoj ulici. Drugi put sam izasla sama i taj Metropolis pobrkala sa Imperijalom pa sam pala u jednodnevnu depresiju sto zbog loseg osvjetljenja, sto zbog nekakvih cura. Ja uvijek zabasam.
Isto vece sam se zaznula i rekla prodavacici 10 KM, umjesto cener.
-Diva ove ba.. smjesli su se neki momci.
Nisam propustila ni cuveni stadion Grbavica. Tu se igra najljepsi fudbal na svijetu. Stala sam na tribine, udahnula zrak i osluhnula melodiju tekme. Promukla! Siber bio otvoren, ebi ga!
Produlizi smo u obliznju slasticarnu Palma. Imaju dobre kolace. Nema ih Europa. Nocni zivot je divan. Treba reci ljudima da ovdje svakako imaju sta vidjeti. Treba reci da su Sarajlije susretljive i tople duse, znaju se provoditi i uzivati u zivotu. Prosetati Sarajevo znaci ostjetiti puls zivota.
Zasto je Sarajevo takvo kakvo jest?
Mozda zato ste se hrani ljubavlju.
Uostalom kao i cijela Bosna.Jedva cekam da ga ponovo vidim...
02.11.2009.
Elektronska biljeznica za 4+
slika: dama iz show-a
Prije nego sam zaronila u vikend pun uzivanja prosla sam u mislima s jednog kraja lobanja na drugi i jos jednom okrenula par telefonski brojeva. Bila zadovoljna postignutim. Vikend pun plesa i smjeha je meni kao secer na dnu fildzana dokazivo da bolje nisam mogla izabrati. Tallin jos jednom u ovom mjesecu me je cekao.
Moja elektronska biljeznica napunjava uskoro cetiri godine. Ova moja ”prica”, nalik vecini drugih, imala je za vecinu pomalo nerazumljiv cilj. Da, cilj. Nema tu nista cudno. Svi mi imamo svoje ciljeve, pa cak i oni koji kazu da nije tako. Moji ciljevi su bili ispreplitani raznim projektima, ocekivanjima, uspjesima, padovima i padovima ali i velikim promjenama i odlukama. Moj put nije bio utaban, niti sam imala nekog da mi "skrati muke". Ja ga dozivljavam kao avanturu. Znala sam u startu da ce me to sve kostati ali sam bila spremna platiti cijenu.
Zasto?
Ja sam svjesna da ce mi ovaj duzi put, ciji je razultat lagodniji i sigurniji zivot pod uslovom da prezivim kilometarsku dionicu punu krivina i kvrga, ponuditi ono sto moje srce zeli i nece mi dati mogucnost da zivim po tudjoj zivotnoj devizi.
Svaka moja blogerska godina je bila po necemu specificna i bila je odraz mog raspolozenja i okruzenja. Ponekad je to bila teska bolest, drugi put promjena profesije, razvod braka, putodimljenje po Austriji ili Sarajevu, kupovina doma ispod balkanskog neba, analiza pokusaja zivota u Bosni, pisanja o poduzetnistvu. Sve u svemu bilo je tu drame i smijeh, drame i placa.
Svijedoci ste procesa kroz koji sam prolazila i gradila prije svega seba kao licnost, a ujedno i slagala kocke svog zivota.
Zadnji proces, susret sa najuzim i najtamnijim sokacima mog zivota, je zavrsen uspjesno. Naucila sam se nositi s tim stvarima na jedan poseban nacin. Ovaj zadnji proces me je izmjenio iz temelja. Nisam ja tu nista ni oprostila, ni zaboravila. Jednostavno, negdje duboko u meni moje bice se promjenilo.
Moje putovanje se nastavlja. Istina, ovaj dio puta je laksi jer sam vec pokucala cilju na varata.
Na pocetku svakog putovanja vrijedno je postaviti sebi pitanja. Sebi licno sam postavljala razna pitanja ali tri su bila presudna.
1. Kakav zivot ja zelim da zivim?
Ne kakav zivot za mene su planirali moji roditelji ili cijelo jedno drustvo.
2. Da li je takav zivot vrijedan truda da predjem svu tu kilometrazu?
Tacno morate znati kamo idete sa vizijom nacrtanom u glavi, misijom zabiljezenom u srcu.
3. Sta sve moram promijeniti ili izbaciti iz svog zivota da bi stigli do cilja?
Sve mora biti podredjeno ispunjavanju vasih ciljeva. Svi resursi, sve snage. Prostora za druge puteve nema. Ne smjete misliti o tome kako su drugi postigli nesto na laksi nacin. Vas put je jedinstven, ostanite dosljedni tome.
Moja peta godina na blogu moze da zapocne. Svoje pisanje nastavljam jer mi pomaze i daje snagu. Ne iskuljucujem ni mogucnost da ce sve ovo nekom, ko donosi vazne odluke u svom zivotu moci pomoci.
Otvoreno cu pisati o svojim razmisljanjima dok sam zaobilazila kvrge zivota i dok prelazim preostale kilometre.
Pisacu o tome kako sam napravila "dekoracije" mog zivota i uzivanja.
Da, nadajte se drami i smijehu, drami i placu. Zivot po devizi presjeci, pokreni se i neces se kajati bice i dalje na vasim ekranima.
Dobro mi dosli jos jednom!
