Jutros me odraz u zrcalu toliko zaprepastio da sam jedva procijedila afirmativnu parolu
"Srećo, dobra si!". Jedva.

U zadnje se vrijeme šopam afirmativnim parolama jer je vrag odnija šalu, pa se bojim da će i zdravlje, i nema mi druge osim postat pozitivna i dobra.

Ruku na srce, bolje bit dobra, nego bolesna.

Drugi je dan januara. Ljudi su odahnuli jer je konačno prošlo 2020 ludilo.
Dok gledam kroz prozor prazne uluce grada hvata me nešto na granici prvog dana menge i prvog dana gripe (žene će znati); a nije mi prvi dan-ičeg. Pomalo zebem od skore budućnosti i nade. Nisam neko ko zagovara povratak u prošlost  i prije je sve bilo bolje ali voljela bih sad da se vratimo na staro, u onaj vakat prije korone.

Radni naslov: 15.  tradicionalne rezime protekle godine Gospodnje u brojkama.

Oficijalni  naslov:  Anno domini 2020. Godina COVID19

Podnaslov: Ja godine tobejarabi.

Broj kg: Sjedi kuci i kila 10 visak-

Broj djece: Jedno.

Broj kucnih ljubimaca: Jedna fina starija dama labradorka. Oko kuce stara raja. Jezevi, lisice, vjeverice, zecevi, tude macke i ostaa raja.

Broj domova: 3. Dva u Helsinkiju i jedan u Sanskom Mostu. 

Posjete ljekaru: 3

Posjeta zubaru: 0

Broj covid19 testova; 2 negativna

Posjeta frizerki:  6

Posjeta kozmeticaru: 2

Posjeta masazeru: 1

Posjeta muzeju:  5. Fotografiska Talinna, Nacionalni muzje Beograd. Amos Rex Helsinki.

Posjeta teatru: 4 . Nekoiliko online. Ulazak sa maskama i distancom me ispametio.

Broj koncerata; Sve online.

Posjeta policijskoj stanici: Pocetkom godine nekoliko.

Uspjesnost na poslovnom planu:  Bolje nego sto sam ocekivala

Broj radnih mjesta: 2. Smanjila sam.

Broj zanimanja: Student sluzbeno. Ostalo: medicinska sestra, prevoditeljka/tumac, umjetnica, politicarka.

Broj na ziro-racunima: Pozitivna nula

Broj dionica: Par dionica, tu i tamo.

Broj dobrih investicija: Investirala sam u nekretnine.

Broj molbi upucenih Bogu:  Zahvalna sam dragom Bogu sto jesmo svi zdravo i na sigurnom.

Broj grijehova i pokajanja: S obzirom na kolicinu grijeha kojeg napavih u ocima nekih vjernika, ne vjerujem da cu do raja stici.

Broj humanitarnih djela: Pomogla sam jednoj porodici da casno ukopa svoju sestru u Finskoj dok su oni ”zatvoreni! u Spaniji.

Broj novi mrzitelja mene:  Ne brojim. Bice da je ovo jedina brojka koja je u konstantom porastu.

Broj posjeta tudjoj zemlji (osim BiH i Finske): 13. Srbija, Estonija, Latvija, Livenija, Poljska, Slovacka, Ceska, Austrija, Madarska, Hrvatska, Katar, Indonezija, Kipar.

Mjesto koje me ocaralo: Kipar. Sreca imati jutarnju setnju kraj mora.

Broj dana kada sam zbunila nekoga:  Jabuka divljaka.

Broj dana kada sam bila bar malo ponosna na sebe:  Ponosna sam na sebe jer sam imala hrabrosti da budem u prvoj liniji u ovom zdravstvenom ratu. 

Najbolji prijatelji: Moje Janje i moj sin.

Ljubavni status: Janje i ja.  Neka malo ie mene u ljubavnom statutu.

Ljudi koji su me ostavili bez daha: Moja draga tetka Tanija.

Broj ostvareni ciljeva: Nista nije bilo kako sam zaislila ali sve je proslo u najboljem redu. Zao mi ljudi.

Zapazanja:

Poslije kise uvijek dode sunce.

Ukratko prosla godina: 

Januar cu pamtiti po  istrazi za organizvoani kriminal i lutanjima po sjevernoj Finskoj, prevodima papira i jednoj divnoj saradnji sa ljudima iz Srbije. U februaru sam vec bila na specijalnom sudu u Begoradu. Druzenja sa inspektorima iz Srbije, Svedske i Norvese. Ucvrscanje odnosa. Prijateljstvo koje se pamti.

U martu je zapoceo sanitarni rat, a toga nisamo ni bili svjestni. Proljece u Helsiniju je meni uvijek mirisalo na ljubav. Nisam obracala paznju.

Za svoj rodendan u aprilu sam plakala. Nije bilo izlaska u rastoran, sampanjca. Bile su ruze. Zute, po mojoj zelji.

Prvi maj sa bijelom kapom iz studentskih dana samo proveli kuci. Meni najdrazi pranzik prode tek tako. Radila sam od kuce prevodenje. Studirala. A onda, odlucila da se kao pravi ratnik da stanem na prvu liniju odbrane kao medicinska sestra. Tu i dan danas stojim. Casni ljudi i ne mogu drukcije da zive nego da budu prvi i brane ljude od loseg.

Juni me odveo do jednog divnog malog vinograda u Estonji. Obisla sam ostrva, sanjarila juli. Eh, tek smo u juli putovali. Sjecam se prlaska granice BiH, zaljepljenog fazana na nasem autu i mojih suza sto imam tu zemlju. Bili smo 6 sedmica na onom jestu sto se zove dom. I da, konacno imam kuhunju u stanu. Crvenu. Sami planirali, sami uradili. Neum sam vidjea dva puta, jedva preko Svitave sigoh. Upoznah novi dio domovine koji poce cijeniti u roku odmah.

Bio je vec august kad sam se vratila u Finsku. Direkt na linju fronta. Kardiologija.  Medicinska sestra. Nismo putovali u septempru ali smo zato imali renoviraje saune i kupatila, te malog toaleta u prizemlju. Nikad zavrsiti. U oktobru sam otkrila Kipar.  Dva puta mi je otkazan put za Kipar. Eto, desilo se da sam upravo ove godine otisla tamo. Divno mjesto, divi ljudi. Zanimljiva istorija, nimalo dosadna sadasnjost. Zadnja dva mjeseca radim, studiram i sjedim u kuci. Ponude za posao su frcale. Izabrala sam.

Sretna sam. Tu srecu zelim svima vama. Onako da ste mi zivi i zdravi, veseli i uspjesni.

Sretno u Novoj godini!

Odkako je pandemija zustavila ili pokosila ovoj planet postala sam svjesna jedne ogromne životne istine, a to je da će sve kad-tad doći na svoje.

Treba samo biti strpljiv i duboko vjerovati da se precizni zakoni fizike u kojima svaki i najmanji, oku posve nevidljivi djelići energije, moraju biti u savršenoj ravnoteži, tako i energija koju ste vi davali ili prosipali (zavisi kako doživite davanje), mora biti vraćena u onoj energetskoj ravnoteži, onog naboja i naelektrisanja koje vam pripada ili prostije rečeno koje ste zaslužili.

Ničiji život ne izgleda kao dobro trasirana auto-cesta, koji se živi tako što se pritisne papučica za gas i zaboravi na kočnicu.
Većina nas ima, suprotno tome, živote koji izgledaju kao iz neke auto-igrice sa svim onim oštrim okukama, teškim usponima i još gorim spustovima, opasnim prolascima kroz kapije, mostove, podvožnjake i nema toga ko to može voziti, a da se makar malo ne ogrebe ili ozbiljnije ne slupa.

Samo, za razliku od igrice gdje vas čak i ako završite u vodi ili na dnu provalije, vrate nazad na cestu i “produže” vam život, u stvarnom životu nema korekcije i popravke, a smrtonosne greške se ne opraštaju.

Zbog toga je bitno da se držimo uputa i pravila ali da ne zaboravimo da smo humani kao ljudi.

Koliko god pažljiv vozač bili, koliko god mislili da poznajete put kojim idete, u životu će vam se uvijek desiti prepreke i iznenađenja koja vas mogu ugruvati, slupati, izbaciti iz ravnoteže, okliznuti u krivini, dovesti do otkazivanja kočnica i do teške nesreće. To je sudbina sa kojom se moramo nositi.

U životu vam prepreke koje skreću tok vašeg zacrtanog puta čine i drugi ljudi. Za razliku od onih koji će vam izazvati haos i pometnju, ima i onih koji će vam pogurati auto, popraviti kvar, koji će vam pokazati pravi put kojim trebate ići i na koncu konca, koje ćete možda povesti sa sobom.

Čitava poenta jeste da i pored svega što će vam se izdešavati na jednoj od dionica vaše životne trase, prođete kroz cilj i naučite kako bolje i pažljivije voziti narednu.

Poslije nekoliko pređenih trasa idete na sljedeći nivo ili razinu i sve tako redom dok se vaša vožnja konačno ne završi. Vrlo je bitno da cijelo vrijeme učimo i pomirimo se svaki put sa porazom i pobjedom.

Svako od nas će u posljednjim trenucima svoga života pogledati još jednom čitav taj put koji je prošao, poput snimljene utrke i uvidjeti koje je sve opasnosti imao, koje je vješto izbjegao, a koje nije, koje su ga opasnosti koštale živaca i zdravlja, a koje su mu okolnosti donijele polet i veću brzinu.
U djeliću sekunde, svakome od nas će biti sve jasno i naš život kao takav i njegov smisao.

Nikome nikakve savjete ne mogu davati kako i na koji način da vozi svoju utrku, jer ovdje škola za vozače ne pomaže. Mogu jednu stvar dodati i nju potpisujem i to ponavaljam svima. Ne gubite vrijeme sa ljudima koji vas žele skrenuti sa puta ili brutalno omesti u vožnji ka ostvaranje vaši snova.
Ne psujte na ljude koji ne poštuju pravila desne ruke, ne nervirajte se ako vam neko upadne u makaze i ne mrzite one koji vam trube iza leđa ili koji su vas udarili odozada.

Budite srtrpljivi, učinite napor i sve to samo iskulirajte.
Pustite budale da prođu, sklonite im se sa puta, Mah ko ih šiša..
Ako mislite da su brži od vas ili da će prije negdje stići, onda ne razumijete poentu postojanja.

Cilj nije što brže doći do cilja nego uživati u vožnji.

Mislim da sam u ovoj godini počela da cijenim to uživanje u vlastitom životu, a da to nema veze ni sa jednim trenutnim bljeskom light-showa koji stvara osjećaj iluzije i čini ti nešto posebnijim nego što nije.

Kad sve dođe na svoje, kad sve legne na svoje mjesto, kad se dobro podese brzina, broj obrtaja i mjenjač, kad vam je naslon pod uglom koji vam paše, kad vam je šoferšajba besprijekorno čista, rezervoar goriva pun i kad vas savršeno nije briga za sve one koji pokušavaju da vam presijeku put malicioznim ubacivanjem, preticanjem ili presijecanjem u krivini, e onda, vam je jasno kako se slasno može voziti naredna etapa.

Kad sve dođe na svoje, onda možete reći sebi i priznati javno, kao što ja radim sada, da svoj život ne bi ni sa kim mijenjali, da vam je tako dobro u vlastitoj koži i da se sa zadovoljstvom možete pogledati svako jutro kad ustanete bukvalno uživajući u svemu što vas okružuje, u svemu što radite i kako provodite dane.

Mislim da je to konačni cilj čitave naše životne potrage, tako da stvarni cilj odnosno finiš trke poslije koje nema više ničega, pa ni nas, gubi svaki smisao.

Naravno, konačni osjećaj zadovoljstva nema veze sa vrstom automobila, pa ni prevoznog sredstva u cjelini. Upravo zato obožavam tu božansku pravičnost da i pješaci kao i oni u skupim autima imaju jednake šanse da postanu istinski sretni. A kad ste istinski stretni, to se vidi. Uspjeh na svim poljima života dolazi sam od sebe. Od ljubavi do financija.

Samo treba naučiti uživati u vožnji. Ili šetnji.
Za ovo vam vozačka kategorija nije potrebna, niti će vam je iko ikada tražiti.