Prekidam živopisan razgovor o odlasku u Berlin samo da iscijedim par kapi znoja u obliku riječi. Sijetila sam se blogerske nacije i ovog mog malog kutka. Znam da sam..ali... Ništa zato. Uglavnom, zadnja posjeta zatvoru je iza mene. Leđa su mi podlivena od grčevite sesije tumačenja. Izgledam k'o izbičevani pobunjenik. Gladno i umorno. Podočjaci se "otegli". Zdravlje me izdaje. Sutra započinju pregledi, labarotorije i sva ostala sranja. Raspoloženje mi oscilira, amplitudira, raste i obrušava se. Rekla bih da sam kao one godine odmah poslije rata. Osoba kojoj sam vjerovala me izdala. Sad kad mi je najteže. Je-bi-ga. Al' to je ok, razumije se. Nije prvi put, njemu je opet gore nego meni. Opet sam sama. Ali zaista, ima i dobrih stvari u ovom novembru. Tuga mi tako dobro pristaje. Imam prijatelje za desetku. Čeka me četverocifren iznos na bankovnom računu. Jučer je bio praznik u domovini. Slavilo se. Nevečeer smo gledali prigodan progam BHT iz Vjecnice, pa Partizansku eskadrilu. Srce malo poraste. To je dobro, da. I tako... Šta ima s vama?

Bili u Spaniji. Bi lijepo. Moji se odusevili jer iza njih planine. Ostali bi.
Proslavili smo i Juniorov 20. rodendan.
Bio je to i moj prvi iftar u Spaniji.
Kuci je, ipak, najbolje.
U Finskoj sve fino, rekli bi neki. Kako kome..
Uglavnom, kako je Ramazan jedino sto mislim je hrana. Sve se vrti oko toga. Nekih dubokih misi i nemam.
Zbog ogromne kolicine posla uspjeli smo samo jedan iftar prirediti u dzamiji.
Junior je napravio tortu koju su svi pohvalili.
Ziv i zdrav bio! Nije na mene...

Ne znam da li cete to vama biti novo ali ova toplina na sjeveru kontinenta je ravna cudu. Nije to toliko toplo kad govorimo o visini temperature ali kad vam to grije gotovo 24 sata onda postaje naporno. Kise nismo imali 4 sedmice. Znate kako kazu kako Ramazan pocne, tako ce biti cijeli mjesec. Ovaj period bez kise je izazvao patnju kod zivotinja u obliznjoj prirodi. Ljudi su se aktivirali da pomognu zivotinjama koje nas svakodnevno vesele ili rastuze, po gradu mozete naci zdjelice, tanjire napunjene vodom.
Neki dan je jedan muskarac napisao da ga je djevojka izbacila iz stana jer je uzeo neki skupi tanjir iz njenog servisa, napunio ga vodom i stavio da zivotinje piju.
Pukla ljubav prije nego je tanjir, a covjek zelio biti samo human.
Podrsku smo mu izrazili na FaceBooku.

Jucer je nas grad imao rodendan. Helsinki je iz dana u dan sve ljepsi. Istina, sve nam je jos u izgradnji, pa tako nekad zaluta jer zgrade nicu kao pecurke. Prodes ulicom kojom nisi isao mjesec dana, pa odjednom mislis da si promasio dio grada, a nisi.

Novo je i to da nisam primljena na fakultet. Razlog, prednost daju onima koji nemaju zavrsen fakultet. Opcija mi je da uplatim i da idem kao vanredni student ili da isti zavrsim u nekom gradu na sjeveru. To bi i prijalo.
S druge strane, ne znam ni ja zasto ali osjetila sam neko olaksenje zbog ove odbijenice. Gadno je to kad imas preko 40 godina i ne znas sta bi u zivotu. Neka kriza godina.
Ili se mozda sve svodi na to da brojim dane do Bosne?!
Nije me bilo godinu.
Predugo je.

Hoce ovog ljeta biti blogerska kafa u Sarajevu?

Za ugodan dan saljem vam jednu fotku iz moje avlije;

Prošla sedmica je bila radno naporna. Ima taj neki običaj, splet okolnosti ili ne znam šta više ali skupe se svi mogući i nemogući poslovi u ta dva tri dana prije odmora. Svi imaju da ti kazu nesto, da poruče ili da pitaju za savjet.. U petak sam poslala nekoliko e-mailova i podvukla sta bi svako od radne grupe mogao da uradi. Čini mi se da sam konačno naučila da podijelim radne zadatke i da vise ne radim sve sama u ime mira u kući. Subota je bila posebna. Mi, ljudi iz sindikata medicinara imali smo sa nekoliko parlamentaraca predsjedništvom ove zemlje razgovor. Bio je to u okviru jednog krstarenja do Taline (Estonija) popraćeno sa obiljem fine hrane i druženja. Ponekad pomislim koliko ide novca na ovakve sastanke ali ako ce to uroditi plodom onda bilo je vrijedno. Borim se za vece radničke plate. Dobar je taj osjeća kad imas mogucnost da kažeš sto misliš ljudima na vlasti i osjećaj da naučiš nesto novo. I eto, konačno predah u nedelju.. Dok pišem ovo sjedim i čekam avion za Alicante. Nisam nikad bila u tom mjestu. Namjera mi je sa mojom familijom provesti 7 dana gledajući u more i odmarajući misli uz nerad. Čitamo se!

Jutros na putu za posao (jest, radim i vikendom) dok sam vukla dvije torbe od kojih je jedna zenska, a druga puna kojekavih salati (dijetalno idem ovih dana) upratila me lisica.
Nekad se osjecam k'o Crvenkapica na putu do bakine kuce. Nije prvi put da mi se ovo desi ali svaki put mi se noge "oduzmu". Svaki put pomislim da li da potrcim ili da legnem i pravim se mrtva kao iz one price kad mjedvjed dode.
Ostani mirna, ostani mirna, ponavljam samoj sebi.
Lagano sam koracala, ona je isla za mnom, a onda jednom skrenula na drugu stranu i otrcala.
Eh, tu, taj momenat olaksanja, to se pameti.


Inace, toplo nam je. + 17. Vanka smo cijeli vikend.