Prije par dana sam napunila 41. godinu.

Ako sad podvučem crticu i pogledam na svoj život
iz ove perspektive mogu samo da kažem da su zrelost i poznavanje samog sebe ključ za sreću i uspjeh.
Zrelost vidim u svom ponašanju, poznavanje same sebe u stavovima. Ne želim više opterećivati svoj mozak stvarima koje nemaju logike u normalnom ljudskom ponašanju. Ne želim nikoga mjenjati ali ne dopuštam nikome da narušava srž mog bitisanja.
Mnogo toga vidim kao razliku u razvoju nekog u sferama spoznaje stvari. Nisam neke stvari ni ja nisam mogla da shvatim sa 18 godina ali sa 40 i kusur mogu. Ne odustajem od vlastite osobnosti zbog par važnih faca ili neke tobože boli i razočaranja.
Ne odustajem od sebe ni onda kad se susrećem
sa ozbiljnijim bolovima i problemima jer sta ce mi i taj život ako nisam svoja.

Ne sjećam se da sam u svom životu živjela bolje, opustenije i zadovoljnije.
Ukratko, svi smo zdravi, svi radimo i imamo od čega da živimo.

Ovog sam proljeća jos jednom posložila stvari po mjeri svoje duše, očekivanja su svedena na razumne ljestvice, ambicije na nivo podnošljivosti, zaokruženi su umjetnički, politički i drugi projekti i poslovi, sav stres i negativni izvori su likvidirani (jesam se napatila dok sam ovo riješavala ali je najbolje što sam uradila).
Svjesna sam prolaznosti vremena, pa sam konačno naučila reci " Ne, hvala."

Svjesna sam da smo svi mi na kratkom odmoru od vječnosti koja je oduvijek i zauvijek i da je bitno živjeti život na svoj način.

Prihvaćam stvari za koje moram snositi odgovornost koja se tice mog postojanja. Ne
opterećujem se što drugi ne rade tako. Nema više zatvaranja u sebe. Nema više onog zaključenja i bjegova od ljudi u nadi da ce nas spasiti sve to od negativnog iskustva. Postoji samo bijeg od onog sto bi mi uništilo vjeru i nadu da može bolje i drukčije.
Ne bojim se grešaka i padova jer znam da su bolji učitelji od uspjeha.
Ne mislim da neko treba da mi se divi, ne boli me to sto me neko mrzi i ispoljava svoj jad života ružnom pričom o meni.

Za rođendanski poklon sam si priuštila
putovanje u BiH, po svom cejfu i u drustvu ljudi koji me čine sretnom. Dobila sam mali zilijun novih ideja i pregršt lijepih sjećanja.
Ne, nije bilo torte i svijeća ali bili su ćevapi i najbolji jogurt na svijetu.

Znam da neke žene vole kozmetiku, druge lijepe torbice ili cipelice, treće troše pare za nove feluge za auto (ima i takvih) ali ja živim za dvije stvari.
Meni je cesta dom i sreca je kad mogu da pomognem drugima. Svoj višak novca trošim na to. Volim te lude stvari koje se dešavanju usput, nove ljude od kojih ucim, situacije u kojima upoznajem sebe i postajem bolje ljudsko biće.

Moja poruka za sve jeste da živite život za sebe, a ne za druge. Mene nikakva torta ne moze učiniti sretnom kao cesta i smjeh na licu osobe kojoj sam pomogla.
Dopustimo i postujemo različitosti. Ne dajmo da nas ubijaju u pojam.
Ostanimo svoji!
Živi, zdravi i sretni mi bili!


ps. Gracias la Vida je napisala divan post o nasem putovanju i druzenju sa blogerima :)

Fotografija korisnika/ce Edina Bilajac.