28.11.2016.

Zato me nema...



1989. godine u svojom posljednjem romanu „Hollywood“ veliki Charles Bukowski je napisao:

„Sofer je pomogao da udemo pozadi. Limuzina je lagano krenula unazad a djeca je pratila duz ograde.
Jebes ga, uskoro cu biti mrtav i jednog ce dana pola njih sjediti pred malim kompjuterima i pisati nezamislivo losa sranja.“


Pogodio je da ce uskoro biti mrtav i da ce ta djeca uskoro sjediti pred malim kompjuterima.
Kao da je predosjecao da ce vrlo brzo doci vrijeme kada ce svakome biti data mogucnost da pise bez cenzure, javno i masovno. Danas svako moze voditi svoju knjigu bez izdavaca, papira, tiska i koricenja.
Objavljenje iste sekunde kad se klikne na dugme „objavi“.
San svakog pisca i svakog onog ko zeli da dode do izrazaja.

Ja sam samo jedna od mnogih koji zongliraju najobicnijim svakodnevnim stvarima i isklesavaju svoje pisanje i slikovnice na blogu i drustvenim mrezama.

Ponekad nasa pisanja britkim jezikom svakodnevnice pretvaraju u prava mala umjetnicka djela sa kristalno jasnom porukom ali veci dio je sranja kojem cu se buduce generacije ibretiti.

Obecala sam da cu pisati o zivotu i stvarima u mom okruzenju. I eto, nije me bilo 2 hefte.
Usporedno kako mi se desavaju lijepe stvari te iste stvari iziskuju od mene sve vise i vise.

Svega imam, samo vremena nemam.
U subotu sam poslije 7 dana stala kraj svog sporeta i napravila nesto da jedam. Iskreno, nisam imala vremena ni jda jedem u svojoj kuci, a kamoli sta da pravim od jela.
Znala sam da zakazem sastanak sa svojim sinom u rastoranu i da jedemo skupa da bih ga se nagledala. Da, zivimo u istoj kuci. Samo kad ja dodem kuci, on vec spava. A kad ja izlazim iz kuce, on se jos nije probudio.
Dobar je momak. Uci dobro, ide ga dobro gimnazija. Loptu jos uvijek "ganja".
Nema tog pod nebeskom kapom ciji je zivot meni vazniji od njegovog. Ovaj osjecaj razumiju samo majke.
Strpili su smo se svi da budem odsutna na trenutak da bih ostvarila nesto sto ce nas sviju ispuniti osjecajem uspjeha.

Juce je bio taj dan ostvarenja. U dva grada najveca grada u Finskoj slavila se drzavnost zemlje tisucljetnje.
Ja sam glumila u predstavi. U drugom gradu, kojeg zovem jos moj, ucestovala sam u organizaciji i pripremi svega.

Bile su zaista ovo urnebesne sedmice ali juce smo osjetili sve nesto jako lijepo i ponos sto pripadamo jednoj maloj ali progresivnoj naciji.

Neko bi rekao da nije to nista posebno da vjezbas za jednu predstavu. Nije ali samo sto je proba bila 200 km od moje kuce. Nije ako nemas dva posla kao ja. Nije ako te zovu i oni i oni za intervju i rad si da predstavis nasu zemlju u svijetlu. Nije ako te ne zovu da se pocnes baviti politikom i ti si rad da mjenjas svijet.
Eh, da...

Ko ce ti zahvaliti, pita me neko.
Cuj, nikad nista ne radim da mi neko zahvali, nego da se ja osjetim dobro i da drugima bude dobro.

Uglavnom, to je bio razlog odsustva i zelim da vam ga pojasnim jer sam obecala pisati. Ne volim ljude koji nesto obacaju, pa onda to iznevjere.
Ne zelim da budem jedna od njih.
Zelim da citam price obicnih ljudi i da pisem o svom zivotu, pa makar to bilo za nekog nesto bezvezno.

Zivi i zdravi mi bili!

Vasa Maya

ps. bi u Avazu, bi na stranici mojprijedor.com. Prvi put u svom gradu se predstavih ljudima. :)

14.11.2016.

Kahva i torta od jagoda za mene na mom radnom mjestu

cvijece

Vikend sam radila na promovisanju same sebe. Self promotion, rekli bi neki.
U praksi to znaci pisanjem zahvalnica, pomalo socijalne medije i ponajvise face to face.
Dobila sam ponudu za posao iz druge firme.
Razgovarala sam sa jednim gerijatrom.
Napisala sam dvije tri vise o meni. Mozda nesto objavi ova nasa bh medija.
Imala sam i sastanak u bosanskom udruzenju u Helsinkiju.

Slavili smo na poslu moj uspjeh. Buket cvijeca, poklon. Torta od jagoda i kahva. Tipicno finski, a bogami i bosanski. Samo neka je kahva kako treba. Kahva je ta tajna nit sto spaja ove dvije nacije. Ha slavili, ha zalili, ha pobjedili, ha gubili, odmarali ili zurili, uvijek je stoji jedno pitanje: -Hocemo jednu kahvu?
Niko ne stigne ni da odgovori, a ona se vec pravi.

Gledajuci moje slike koje je Sindikat za medicinske sestre objavio na svojoj internetskoj stranici, odlucila sam da pripazim malo na ishranu i bavim se vise kretanjem.


11.11.2016.

11.11. - Najbolja medicinska sestra u Finskoj

Danas je u Helsinkiju održana svečanost dodijele priznanja za najbolju medicinsku sestru U Finskoj za 2016. godinu. Suze radosnice u mojim ocima zbog činjenice da sam zaista izabrana za najbolju u zemlji u svojoj struci.
Žiri je, po mom saznanju, jednoglasno donio odluku.

Mislila sam sve do danas da poslije priznanja za borbu za ljudska prava od Amnesty organizacije koje sam dobila 2012. godine nista me neće na takav način dotaći.

Ovo je jedno veliko hvala za ono sto sam okrenula leda novcu i krenula drugim putem. Pobijedila sam sve one koji su mislili da cu pasti i one koji ne vjeruju da se dobro dobru vraca. Pobijedila sam svoju povrsnu i plasticnu sebe.

Dobila sam osim cvijeca, priznanja i poklona jos jednom priliku da predstavim nasu zemlju i naciju u najboljim svjetlu.
Posebno sam sretna i zahvalna zbog ove prilike.

15055732 10154194458528823 3996465672426891423 n
09.11.2016.

Znakovi

Već je bio kraj februara. Godina 1992.

Moj djed, čovjek koji stalno zahtjeva red i rad, je tražio svoj tanjur. Bio je taj jedan njegov sa plavim šarama. Zamišljen zbog političke situaciju u tadašnjoj Jugoslaviji i laganog raspada onog sto je građeno decenijama, starac je povukao sve složene tanjure na pod dok je izvlačio svoj. Trideset nesretnika se razbilo od popločeni pod. Tom prilikom je imao samo jedno reci: - Vrijeme je da se svi pakujemo i idemo za Njemačku.
Bili smo šokirani ovom izjavom jednog komuniste.

U martu iste godine je puklo veliko ogledalo u njegovoj kući.
Počeo nas je upozoravati da je krajnje vrijeme za odlazak.Dozivljavali smo ga kao dosadnog i smjesnog.

April je počeo u znaku zatvaranja granica i zabranjenog kretanja.

Sjetila sam se ovog kad sam danas čula zvuk udara u blizini kuće. Pogledala sam kroz prozor i vidjela da je sa krova naše kuće pao oluk pod težnom napadanog snijega koji je padao jucer i danas.

Sa drugog sprata niz stepenice je sisao moj sin. Pogledali smo se i počeli smijati od sreće sto se nije sta gore desilo.

-Možeš mislit, Trump pobjedio na predsjedničkim izborima u SAD:u, rece on.

Ne znam ali možda je i ovo neki znak.

Treba li se spremati za odlazak?!

07.11.2016.

7.11. - Nova hefta, nova nafaka.

Rijetko izađem pred tv-kamere ali kad se već nađem u takvoj situacji onda učinim sve da zbilja nesto pametno kažem. Prošle godine sam prilikom snimanja jedne emisije rekla nesto sto se svidjelo ljudima u tv-kući da su taj prilog arhivirali pod vazno i bezvremensko. Emisija govori o zdravlju, a moj dio o meni kao prognaniku iz Bosne i mom putu do moje profesije menadžera memorija kod ljudi koji imaju problema sa istom.
Ono zbog čega sam ja postala prepoznatljiva je upravo rečenica koju ponavljam na ovom blogu.
A to je da osim novca postoji puno drugih mjerila po kojemu možemo da mjerimo uspjeh. O tome ljudi malo govore.

Večeras je bila repriza te emisije.
Raduje me cinjenica da sam slucajno svoje druženje sa dragim blogerkama u Sarajevu ovjekovječila u ovom prilogu.

Da, dobro je da su iza nas blagoslovljena vremena kad su se dnevnici vodili u tajnosti i nije bilo elektricnih biljeznica. Ja sam sa svojom makar malkice pomjerila svijet ka boljem, a ako nista onda smo stvorili lijepe uspomene.



17-367445631db722d6fb

Stariji postovi

O MENI
Svakodnevno se razum i srce posvadjaju u meni.
Imam 1544754562 opasnih i dobrih misli na dan,
zilijun prijatelja, a opet nikad rame za plakanje. Nemam buran zivot al' nemam ni dosadan.
Ne uklapam se u plitke svjetske seme. Ne pratim statistike jer njihovi kriteriji za bolji zivot nisu moji. I bez njih se smatram uspjesnom,sretnom i zivom. Zivim...onako, ultra bosanski,a ovo je zivotopis pisan iskljucivo za mene ali svako ko zeli je dobrodošao da procita i ostavi komentar!
Hvala na posjeti!

U URBANOJ SAHARI BOSANSKOG ZIVOTA
Za svoje puste ideje, za cudesa mog zivljenja sto se guzvaju, za moj kofer sjecanja ne ocekujem strucnu procjenu, lektoriranje, pohvale nacije ili sluzbeni uspjeh.
Sve to neka se samo zapise dok je pamcenje frisko.

Moj ljetopis kao uspomena na tvojoj polici knjiga...


2015
REZIME GODINE 2015

GODINA U FINSKOJ

2016
NOVEMBAR




KONTAKT
Nijedan dio ovog bloga ne smije se umnozavati, fotokopirati, niti na bilo koji nacin reproducirati i slicno bez autorovog odobrenja.

MOJA ZELJA
Nema ih. Naucila sam lekciju. Pazi sta zelis moglo bi se i ostvariti.

mayabosanka@hotmail.com
mayabosanska@gmail.com
FEJSBUK MAHALA


BROJAC NAFAKE
446306