U urbanoj sahari života

Moj otac.

Rak na jednjaku koji se prosirio na pluca.

Zivot me bacao na koljena cesto, na lice od ostro kamenje.

Nikad se nisam zalila. Razumijela sam. Shvatala sam to kao sastavni dio jednog ljudskog zviljenja.Borila sam se.

Do juce...

Juce sam lomila sve. Zidove udarala i vristala.

- Nemoj mama, bice dido dobro.Hoce li?! - plakao je moj sin. Juce je napinio 14 godina.

Ne znam. - rekla sam.

On je u mojim ocima vidio prvi put u zivotu nesigurnost, tugu,neizvjesnost, razocarenje i ko zna sta jos.

Sokirani smo svi.

Neki su se crni oblaci nadvili nad nebo mog zivota.
Ne primjecujem ni izlazak, ni zalazak sunca.

Ne bih da kukam, nego da se borim.

Nadam se da ce mi sutra na jahanju moj konj Tripla ublaziti ovo sto se kruni u mom srcu.
Cudno je to kako mi ta zivotinja smiri misli i ublazi bol.

Neka vam je ugodan vikend!

Cujem da je snijeg jutros iznenadio pola Bosne.
Sve bih dala da sam tamo, pa da u snijegu pravim andjele.
Sve bih dala da sam mogla biti jutros kraj svog oca u Bosni.
Jadan, jutros je zavrsio na infuziji.
Nimalo se ne cuva.
Samo me sikira.
Nisam bila kraj njega ali sam ga uspjela ubijediti da treba doci ovamo.
Zakazala sam mu za petak let iz Zagreba.
Zvucao mi je tako slabo.

Ima izreka koja kaze da se roditelji brinu za djecu dok su mala, pa im djeca to vrate kad oni ostare. Moj otac zasluzuje po toj izreci najljepsu brigu i njegu.

 -Mama, ja tebe volim.

Ovim rijecima je pocela nedelja koju obiljezavamo kao dan majki.  Za mene nista na svijetu nema ljepse od njegovog zagrljaja.

Nije lako biti dobra mati. Nimalo.  

Nije lako u sedmici ispunjenoj od 58 radnih sati i nekoliko umjetnickih ispada.

Nije nikad ni nije rekao da je lako ali je najljepsa titula ikad.

Popodne sam imala dugu setnju sa svojom prijateljicom. Navratismo kod nje da zasladimo kolacem u cast ovog dana.

158 ljudi u jednoj galeriji koja je nakad bila zatvor 1918-1919 godine za vrijeme civilnog rata ove zemlje.

Performas ili sirovi povratak u vlastitu proslost?!

Svako osoba je tad imala oko  0,8 kvadratnih metara za zivot. 

Kako im je bilo? Jesu li imali vremena da misli na intimnost ili su zivjeli u strahu kao i ja na pocetku 90-ih?! Jesu li osjecali smrad, od kakve su bolesti bolovali, jesu li ikad ista culi za svoju rodbinu? Jesu li...?! Kao ja..?!

Od februara radim na ovom projektu, a opet  danas kao da prvi put ulazim u galeriju zasticenu Unescom. Galeriju koja krije tajnu ovih ljudi.

Sta li razmisljaju djeca koja pohadjaju skolu koja je nekad bila zloglasni koncentracioni logor Trnopolje? Razmisljaju li ili su im mozgovi izaprani? Znaju li?! Da li ikad pomisle da su tu ljudi ubijeni, bebe zaklane, zene silovane?!  A onda, oni sto sve to negiraju?!

Izlozba sastavljena od slika i moje ispovjesti svjedoci od danas do kraja ljeta u tri grada da je sve bilo.

Bilo tad u Finskoj, bilo je onda u Bosni, desava se danas u mnogim djelovima svijeta.

Izbjegla sam suze.  Vjesto.

Jedan od najljepsih zvukova na ovom svijetu jeste odkucaj srca bebe koja jos nije svojim okicama ugledala ovaj svijet. Danas sam bila pocascena tim zvukom.
Suze krenu same od sebe.
Ne, nisam ja trudna. Jeste li pomislil?!

Majka trudnica me je pozvala da budem prisutna za vrijeme poroda.
Ako sve bude kako treba, pupcanu vrpcu rezem polovinom juna.
Puno mi znaci to malo stvorenje, a jos se nije ni rodilo.
Pratim njegov rast od starta.
Svako savjetovaliste, svaki ultrazvuk.


Ostatak dana je  u znaku slova T.
T kao tapeta.
T kao terapija
Gulim tapete i treniram strpljivost.