Proslo je mjesec dana odkako nisam ni slova napisala na ovom mjestu. U mjesec dana se desilo toliko toga, a opet nista tako veliko da bi se reklo da nije uobicajno. Jedan miran i obican zivot. To je ono sto sam oduvijek zeljela, pa sada uzivam. Konacno, nemam taj strah da ce se sutra desiti neko zlo. Znate, ja sam svaku svoju srecu doplom tugom platila.

U najsretnijoj zemlji na svijetu, kako kazu istrazivanja, ova bosanska porodica se vratila iz Francuske sa osjecajem da je svugdje lijepo ali da je doma najbolje. Pitam se, postaje li covjek drzavljanin neke zemlje kad istu stavi iznad svih drugih, kad pocne da je idealizira dok je uporeduje sa svim ostalim zemljama.

Vrijeme je ovdje hladnije nego obicno u ovo doba godine. Snijeg i led. Nikako mi se ne izlazi van. Sjedim, citam knjige i razmisljam. To mi je trebalo. Pocetkom aprila cu zapoceti ponovo da radim puno radno vrijeme, pa sada uzivam u ovim slobodnim trenutcima.

Jucer je bio Dan prijatelja u Finskoj. Odnosno ono sto se kod nas slavi kao Dan zaljubljenih, to je ovdje prosireno na Dan prijateljstva.
Ovi skandinavci sve iskrive, kaze moj prijatelj iz Italije.
Dan sam provela na poslu u nekoj zurbi ali zaista sam se stigla i zahvaliti i pojesti kolac sa svojim radnim kolegama.
Imam tim. Ljudi sve daju od sebe da zavrse sve kako treba i na vrijeme.
Poslije posla sam otisla u drugi grad da pogledam tu premijernu predstavu Hadzibeg i da upoznam tog sarajevskog Hadzibega, odnosno Kemala.
Brzo smo pricali o svemu, a ponajvise o Sarajevu. O cemu bi drugom.
Ispricala sam mu kako me je jedna Zagrepcanka (nasa blogerka Gracias) navratila da zavolim Sarajevo. Smijao se.
Pitao me cime se bavi i od cega zivim...
Eh, za to mi je bilo potrebno malo vise vremena da objasnim.

Mislila sam da od danas idem na dijetu ali rekose mi da je Kineska Nova godina. Treba i to proslaviti. Sevap je jer koliko su se ljudi potruditi oko toga u ovom mom gradu. Ukrasne one lampe po ulici, priredba, zmaj, ona skulptura od leda, dobra klopa, vatromet..
Od sutra zdrav zivot, zvrnda mrnda i sve slikati..

A od nedelje sam u Francuskoj, u Nici.

Uvijek sam se pitala kako se osjećaju ljudi kad im doktor kaže da im je ostalo oko godinu dana života i da lijeka nema.
Odgovor je prazno.
Saznala sam ja to davno. Tačnije prije 5 godina. Kad je moj otac dobio takvu diagnozu. Poslije sam isto proživjela sa svojom mamom.
Pregazilo me.
Ove sedmice bila prevoditeljka jednom doktoru koji je čitao istu dijagnozu čovjeku iz Mostara.

Ovaj život je iluzija.
Praznina.

Godina dana. A odkud sad neko zna da ga neće kamion na ulici pokupiti da tu bude KRAJ? U svakom trenutku nešto nas može odpuhnuti, kao list u jesen s drveća...

I kako bih se ja nosila sa svim tim da mi isto dijagnoziraju?!
Spakovali bih se i nestala u nekom nepoznatom pravcu.
A možda i ne bih...

Nazvala me prijateljica neki dan.
Kažu - imala je infrakt. Naravno ne slaže se sa tom činjenicom jer pobogu, pa ne sjeća se nikakvog infarkta. Rekla sam joj da to dođe s godinama, nakon 40-e infarkt i alzheimer idu ruku pod ruku. Smijale smo se.
Prisjetile smo se i one moje operacije grla i godina života koje izgubiš nervirajući se oko nalaza. Najviše sam mislila na svoje dijete koje bi ostalo bez majke.

Rekla sam joj i za Johanu koja se oporavlja od raka dojke i raduje se opet životu.
Počela je i raditi.
Show must go on...


Sve kad zbrojim i oduzmem mogu samo da zaključim ovo;
Moja nova dijagnoza je "ugodna" u odnosu na sve ovo oko mene.
Godinu dana odmora je i meni doktor odredio.

Smijale se... eh da.

Godina dana.
Počinjemo od sutra...sve iznova.
Rehabilitacija.
Zvuči kao ono od sutra na dijetu.
Smijale se...
Iskreno, sve je ovo...
Sranje.
Ovaj život je...
i opet smijeh.
Bolje i to nego plakati.

Rijetko se žalim na udarce života jer si me ti naučila da plemeniti ljudi to ne rade.
Rekla si da hrabre žene svoje tuge šute.
Ti si uvijek bila nasmijana. Zbog tvoje vjere u bolje i pozitivnosti prosli smo najgore strahote rata. Tvoja ljubav me je naučila da mi je nebo granica. Prošlo je 3 godine kako te nama, a ja jos uvijek u mobitelu držim tvoj broj telefona i čekam da se ljudski rod uspostavi konekciji sa onim drugom stranom. Nazvala bih tada broj Moja Mama i rekla jos jednom da te volim.
Svaki dan mi falis sve vise draga moja lijepa...mama...
Vječni rahmet!

OJutros smo mogli na vijestima vidjeti dramaticne snimke zarobjenih 59 Kineza na podrucju Zagreba.
Znam da ce vicina zaboraviti vec sutra jer ce biti bombardirani novitetima politike na nas nacin.
Prije 3 dana u Beogradu u hotelu "Metropol" su uhvacena 3 austrijalska i jedan libanonski drzavljanin koji su dovedeni sa zapljenjem 1,28 tone kokaina. Oni su u Beograd dosli nakon godinu dana po novac. Uhvacni su prilikom primopredaje novca i kod njih je pronađeno 638.020 evra, 11.350 australijskih dolara, 4.000 američkih dolara, 18.300 čeških kruna, 528.000 vijetnamskih donga, 9.000 japanskih jena, 2.940 kineskih juana, 2.500 tajlandskih bahta, 863 singapurska dolara, 112.000 dinara, kao i jedan pištolj.

Ni o ovome se nije puno raspravljalo, niti sto dublje pricalo.

Glavni grad za trgovinu ljudi u Europi i sire se nalazi u Makedoniji.
Rijetko ko zna o ovome.

Zasto vam ovo pisem?
Iz dva razloga.
Prvi je da se neke vijesti potiskuju namjerno da ne bi slucajno poceli da  razmisljamo svojim mozgom i shvatimo sta se desava iza paravana.
Druga je jer sam zadnjih dvije godine procitala hrpu knjiga i materijala koji se tice organizovanog kriminala.

Ovaj mjesec to je bila ova knjiga.



Federico Varese, profesor kriminalogije, jedan od najpoznatijih novinar i istrazivaca mafije, te njenog nacina dijelovanja je prosle godine knjigu Mafia life. Negdje sam procitala da se ta knjiga na nasem zove Stvarni zločin.

Konacno, stiglo. -kaze on.
Danas nam je stiglo auto iz Njemacke.

Odavno se nisam obradovala necemu sto je materijalno.
Mozda je i zbog snijega koji je pao jucer, a minus upekao tek toliko da imamo osjecaj zime..

Sinoc smo isli u studio drzavne televizije da podrzimo kandidatkinju nase stranke.
Zvali su me da sjednem kao u prvi red, da se bolje vidim na tv.
Ni ja, ni moja prijateljica koja je jedna od poznatijih glumica nismo pristale nego smo otisle na kraj da se sakrijemo.
Misleci da nismo da nas kamera nece dotaci, ponasale smo se, odnostno ponasala  sam se "nemirno".
Kamera mi je cak lice priblizila vise puta i par puta da moblinim.
Sad me zezaju.
Istina je ovo. Ja se uznemirim kad me neciji govor dotakne i imam osjecaj da moram i fizicki da pobjegnem.
Nisam vjerovala da ce me do suza dovesti govor nase kandidatkinje.
U 7 minuta se dotaka klimatskih promjena, radnika, izbjeglicke krize i prava ljudi. Na kraju nekoliko stihova jedne pjesme.
Danas idem da glasam za nju.