Kad mi je tesko i kad mi je najbolje u zivotu, prisjetim se vremena kad nisam imala ni krov nad glavom, ni kruha, ni ciste vode, a vani "grme" granate i puske.
To me nekako drzi da ostanem nogama na zemlji (pri sebi, o sebi) i da budem svjestna da nikad ne znam sta me ceka iza drugog ugla.
Neki dan je u mojoj neposrednoj blizini udario grom. Vracala sam se s posla. Bio je to opet neki novi i poseban strah malog covjeka u odnosu na moc prirode. Na zgradi pored mene su se upalili alarmi. Stajala sam trenutak ili dva ukoceno ispod crnog kisobrana.
Mozda je grom udario i u mene, a neka veca sila me sacuvala.
Ne znam tacno sta se u tom strahu desilo i sta su kapi kise sprale ali znam da mi je svijet postao puno jasniji i da su ti neki ovozemaljski i obicni strahovi prestali.
Sve je ponovo doslo na svoje mjesto.

Da pojasnim, ne bih sada o tim nekim stvarima za Bajram.
Samo cu reci da su neki ljudi u moj zivot unijeli strah od vlasti, prijetili mi na svaki moguci nacin, pricali o meni svasta i ismijavali.

Dijelimicno su uspjeli pobrkati moje snove i planove ali ne dugorocno.v

Idemo dalje, idemo slusati ono sto srce kaze i zivjeti punim plucima.
Nisam ti ja slamka, neces mene tako lako lomiti.

Bajrambajrochulah raja!
Vrijeme brzo leti, prode i ovaj Ramazan, svako na svoj nacin se moli Bogu, ali eto, zelje su nam valjda iste ili slicne. Puno zdravlja, srece i para! Neka i onu nasu lijepu Bosni i Hercegovinu krene bolje sto finansijski, to onako da nam sistem ozdravi, pa da bude bolje i od Monaka i Svicarske! Amin Boze!

Gledam dokumentarac koji govori o tome kako mozak reaguje poslije teskog ljubavnog rastanka .

Strucnjaci kazu da kao svaki adikta, treba izbaciti sve slike, poruke i ostale smetnje da bi se ozdarvilo.
Kao primjer navode to da nijedan bivsi alkoholicar ne drzi flasu votke u vitrini da je gleda svaki dan.



Ja jos uvijek drzim tvoje rijeci i slike, pjesme...

Ne boli me vise. I ne mislim tako cesto na ono sto smo mogli biti, a nismo.

Nemam nijedan razlog da budem ponosna na nesto nase, niti gajim neku nadu da ce biti ono sto bogom nije dato ali negdje duboko u meni jos uvijek cekam da mi kazes makar izivni.
Mozda uz ovaj Ramazan.
Mozda jednog dana i razmijenimo par rijeci...

Dva dana sam provela u prostoru izmdu cetri zida koji nazivam dom.
Nije mi se islo nigdje.
Citala sam knjige uz soljicu caja, gledala u tulipane u avliji.
Nekakve sam papire slagala.
Razmisljala o zivotu, planirala putovanja i konacno, usudila se skloniti zimske kapute iz ormara i postaviti ljetnu obucu tamo gdje je bila zimska.

Trebala mi je ova samoca. Pozelim se ispricati sama sa sobom.
Osim toga, Ramazan je. Dusa sama trazi mir.

Za iftar spremamo cevape. Rostilj.
Bice i kolac u cast mog omiljenog pisca.

Na današnji dan, prije 92. godine rođen je jedan od najznačajnijih pisaca i autora s ovih prostora, Derviš Sušić.

“... i najtvrđe srce da se rasplače. Ili ja to kroz svoje, sva druga srca gledam.” - D.S.

Zanimljivo je kako uvijek popijem kahvu   na isti nacin.I onda buljim u tu praznu solju kao da sam nesto izgubila. 

Ko bi prezivio ovakav tempo zivota da nije kahve!?

I eto, volim je.

Dvije soljice jutrom.

Jutros je svijet sa moje terase opet dobio onaj sjaj,

a ja sam imala taj mali ritual ispijanja kahve i razmjene  misli sa suncanim zrakama i ponekom zalutalom snjeznom pahuljicom.  Hladnije proljece ne pamtim.

Danas je i sluzbeno stilga obavijest da sam clan Vijeca za osobe sa invalidnitetom Grada Helsinkija.  Da mi je neko rekao da cu postati politicarka prije godinu dana, sutnula bih ga i poslala na put bez troska. Upotrijebila bih neku zescu rijec, iako nisam neko ko psuje.

Nikad ne reci nikad, kaze nas pametni narod.

Puno se toga promjenilo za godinu dana, pa ne mogu da se ne pitam  gdje cu biti na danasnji dan iduce godine. 

Helsinki    1.6.2017