Prošla sedmica je bila radno naporna. Ima taj neki običaj, splet okolnosti ili ne znam šta više ali skupe se svi mogući i nemogući poslovi u ta dva tri dana prije odmora. Svi imaju da ti kazu nesto, da poruče ili da pitaju za savjet.. U petak sam poslala nekoliko e-mailova i podvukla sta bi svako od radne grupe mogao da uradi. Čini mi se da sam konačno naučila da podijelim radne zadatke i da vise ne radim sve sama u ime mira u kući. Subota je bila posebna. Mi, ljudi iz sindikata medicinara imali smo sa nekoliko parlamentaraca predsjedništvom ove zemlje razgovor. Bio je to u okviru jednog krstarenja do Taline (Estonija) popraćeno sa obiljem fine hrane i druženja. Ponekad pomislim koliko ide novca na ovakve sastanke ali ako ce to uroditi plodom onda bilo je vrijedno. Borim se za vece radničke plate. Dobar je taj osjeća kad imas mogucnost da kažeš sto misliš ljudima na vlasti i osjećaj da naučiš nesto novo. I eto, konačno predah u nedelju.. Dok pišem ovo sjedim i čekam avion za Alicante. Nisam nikad bila u tom mjestu. Namjera mi je sa mojom familijom provesti 7 dana gledajući u more i odmarajući misli uz nerad. Čitamo se!

Jutros na putu za posao (jest, radim i vikendom) dok sam vukla dvije torbe od kojih je jedna zenska, a druga puna kojekavih salati (dijetalno idem ovih dana) upratila me lisica.
Nekad se osjecam k'o Crvenkapica na putu do bakine kuce. Nije prvi put da mi se ovo desi ali svaki put mi se noge "oduzmu". Svaki put pomislim da li da potrcim ili da legnem i pravim se mrtva kao iz one price kad mjedvjed dode.
Ostani mirna, ostani mirna, ponavljam samoj sebi.
Lagano sam koracala, ona je isla za mnom, a onda jednom skrenula na drugu stranu i otrcala.
Eh, tu, taj momenat olaksanja, to se pameti.


Inace, toplo nam je. + 17. Vanka smo cijeli vikend.

Na današnji dan, prije 200 godina, rođen je Karl Marks (5. maj 1818 – 14. mart 1883) njemački filozof, ekonomista, socijolog i novinar. Nazvan je jednim od najuticajnijih ljudi svih vremena.

Neke njegove izreke koje volim:

- Što manje jesi to manje izražavaš svoj život, što više imaš, život ti je otuđenijii.

-  Svijet pripada hrabrima.

- Moj politički ideal je demokracija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.

- Ako prilike čine čovjeka, onda valja prilike učiniti ljudskima.

- Svijet neće upropastiti oni koji rade zlo, nego oni koji ga nastoje unaprijediti i oni koji ne rade ništa.

Imala sam slobodan dan. Nije mi se islo vani, pa sam odlucila ga provesti u pidjami uz dugo ispijanje kahve i buljenje u tv-ekran.

Nekoliko Jemie Olivera su me inspirisale da pokusam nesto novo da skuham. Ne znam gdje mi je pamet  ali mi se svidio taj osjecaj kao ja kuharica, domacica.

Razultat svega je bio ogroman nered u kuhinji. Upaljeni alarm za pozar. Suzdrzavala sam se nezaplacem i stajala zbunjeno kraj sporeta.
Iz svoje sobe niz stepenice je u zagusenu kuhinju je usao Junior, pogledao me, a onda me zagrlio i mirno rekao;
- Nema veze, narucicemo pizzu. Sta mislis da pocnes ponovo da investiras u dionice?
Pametno dijete, vidi da bi bolje bilo da radim nesto drugo nego da eksperementisem kraj sporeta.

Eto, opet sam dokazla samoj sebi da moje mjesto nije u kuhinji nego u uredu ili nekoj sjednici.  Neki ljudi jednostavno nisu rodeni za neke stvari.

Dolazak proljeca ucinio me nervoznom. Samo mi je pokazao kako i dalje stojim na mjestu dok kraj mene zeleni trava,pocinje da  behara i mirise na promjene.
Osjecam se nekako paralizovano, pa krsim pravila i tradicije koja sam sama sebi postavila. Eto, i Prvi Maj sam provela na poslu.
Ne sjecam se praznika rada bez  marsa koji mi uvijek ulijeva nadu u bolji i ravnopravniji svijet. Ustvari, ja volim tu solidarnost koja podsjeca ljude da se oko nekog problema mogu okupiti i zajednicki ga rijesiti. 

Nekako mi je bilo sve krnjavo. Prvi poslijepodnevni rostilj, crveni karanfili, ukrasi i baloni, socne krofne i tursija koja se posebno pravi za ovaj praznik bili su bljutavi.

Sretan Prvi maj! Cujem cestitke na ulicama.
Ljudi se vesele i pjevaju. Nasijem se spontano dok ih posmatram.


Sve oko mene govori da bih ovog proljeca trebala pospremati u svom zivotu, kao sto sam prosle hefte to uradila sa svojim ormarom,  i da bih trebala izbaciti sve one zive podjestnike na ovu mracnu, dugu i hladnu zimu.


Srtan praznik rada! Zivjeli!

Recept za finsku prvomajsku tursiju;

500gr smedjeg secera, sok od 2 limuna, 4 l vode, zrno friske germe, grozdjica

Prokuhati 2 l vode, te vrelu sipati na secer koji ste stavili u vecu posudu. Dodati limunov sok. Dodati ostatak vode i zrno germe.

Ostaviti da stoji 24 sata na sobnoj temperaturi.

Sipati u flase u koje ste ubacili nekoliko grozdjica. Staviti u frizider da stoji dan ili dva. Kad grozdjice iskoce na povrsinu, tursija je spremna za piti.

Rođendan mi je. Godine su mi.

Bitan datum.
Sve nešto planiram i taman sve izračunam i proračunam da ću stići do ovog ili onog datuma, sve sa crvenom vrpcom i šampanjcem i svečanim otvaranjem ali onda se desi trenutak.

Dodir ruke, zvuk nečijeg smijeha, miris kore drveta, dašak vjetra ili prve kapi kiše tog dana, prvi susret pogledima, pahulje snijega iz vječnosti sivog neba iznad Helsinkija, odsjaj zrake sunca na mirnoj vodi Sane prošlog ljeta. Pamtim i izdvajam takove trenutke po prepoznavanju mene same u njima i s njima. To su trenuci bez opipljivih sjećanja ali su mi ponekad promijenili život i potvrdili moje postojanje. Pomogli su mi  da ne promakne nezamijećeno i izgubljeno ono najbitnije među gomilom značajnih događaja i datuma.

U međuvremenu i međuprostoru, naoko neovisno od svih htijenja i spoznaja ili učinjenih i propuštenih radnji, moja životna priča bi da završi izvan mene i mojih putokaza. Kao mutna mješavina bajke, mita i popularne kulture.
Stavljam tu mješavinu u svoju urbanu saharu života. Zatvaram hermetički. Da u tišini ishlapi u samu sebe.

Nevažno je, nevažno. Mantram godinama. Najradije bih rekla kako serem, ali eto, malo sam kao pristojna.

Čudan neki put putujem zadnjih par godina. Dobar je to put ali nije moj. Potiskivana i zgužvana od straha, zamotana u šamiju jedna davna želja je ponovo zablistala na dnu moje urbane sahare.

Proslo je mjesec dana odkako nisam ni slova napisala na ovom mjestu. U mjesec dana se desilo toliko toga, a opet nista tako veliko da bi se reklo da nije uobicajno. Jedan miran i obican zivot. To je ono sto sam oduvijek zeljela, pa sada uzivam. Konacno, nemam taj strah da ce se sutra desiti neko zlo. Znate, ja sam svaku svoju srecu doplom tugom platila.

U najsretnijoj zemlji na svijetu, kako kazu istrazivanja, ova bosanska porodica se vratila iz Francuske sa osjecajem da je svugdje lijepo ali da je doma najbolje. Pitam se, postaje li covjek drzavljanin neke zemlje kad istu stavi iznad svih drugih, kad pocne da je idealizira dok je uporeduje sa svim ostalim zemljama.

Vrijeme je ovdje hladnije nego obicno u ovo doba godine. Snijeg i led. Nikako mi se ne izlazi van. Sjedim, citam knjige i razmisljam. To mi je trebalo. Pocetkom aprila cu zapoceti ponovo da radim puno radno vrijeme, pa sada uzivam u ovim slobodnim trenutcima.